Nakon male Špičkovine, Zoran Milanović napao je veliki Bizant. U dva dana izveo je dva silovita napada na Istočno Rimsko Carstvo. U srijedu je, komentirajući presudu Ustavnog suda, rekao: Tko hoće Bizant, neka ide na Bizant.  Na skupu izvoznika rekao je da on i njegova vlada u Hrvatsku uvode nordijska pravila, a ne bizantska...

Bandić i njegov 'patolog'

Čudno je to. Milan Bandić, čovjek od teflona, izgovara godišnje milijun gluposti, a one svaki put povećaju njegovu popularnost. Zadnja, zbog koje se od smijeha tresla cijela zemlja, bila je tvrdnja da je terorističke eksplozije u Zagrebu skrivio neki "patolog". To je zato što Bandić nepretenciozno otkriva svoju priprostost. On je čovjek skromna podrijetla, koji se uspeo svojim trudom - po formuli "snađi se druže" - a kad se raskrinka u svojoj neobrazovanosti, on se ne ljuti, nego prelazi preko svega, pokušavajući izgledati kao jedan od nas. Glupom Augustu nespretnosti se nagrađuju.

Milanović je iz Glavice - nije baš Oxford street

Rodno mjesto Milanovićevih kalambura je isto kao i Bandićevo. To je relativno skromna opća kultura, no ona je u premijerovu liku spojena sa silnom ambicijom i još većom potrebom da se, učenim izrazom, naglasi vlastita važnost. Ali, Milanović nije retoričar, a nije ni enciklopedist pa uglavnom doživljava karambole. Dvije petine njegovih nevolja idu a conto lošeg izraza, ne loše politike. Bilo bi umjesno pitati se zašto ga netko ne posavjetuje, ali on je sam odgovorio. Savjetnici mu nadrljaju na papir svoje preporuke, ali on "to" ne čita...

Na što misli kad kaže Bizant?

Bizant je bilo veliko, moćno carstvo - s besplatnim obrazovanjem i zdravstvom - a potrajalo je nešto dulje od Milanovićeva, pa čak i Bandićeva mandata. Bizantska umjetnost, naročito sakralna, pojava je od epohalne važnosti (Eufrazijeva bazilika u Poreču, Aja Sofija, Pantokrator, moskovski sveti Vasilije, djela su koja poznaje svaki obrazovani čovjek na planeti). Reći "bizantska umjetnost" otprilike je isto kao i reći "renesansa" ili "barok", no čini se da Zoran Milanović nije imao na umu 'kunsthistoričarske' motive.

Pozadina njegove ostrašćenosti - riječ Bizant do prekjučer nije spadala u njegov vokabular - vjerojatno je u izbornom porazu. Najljući šamar zviznuo mu je Milan Bandić, kojega bi bilo nekorektno napadati zbog rodnog mjesta (Pogana Vlaka, Hercegovina) pa se premijeru učinilo politički korektnim mlatnuti po jednom mrtvom carstvu, na čijem je terenu rođen čovjek koji ga je porazio, mada ni Glavice iz kojih potječe njegova obitelj nisu dio Broadwaya.

Na Bizantu su govorili: 'Ti prijetvorni Latini'

Uporaba kolektivnih pojmova kao nadomjesnih izraza ili sinonima, za prijetvornost i dvoličnost, (istočnjaci u istom smislu rabe termin: "Latini", u smislu, prijetvorni latini) nikada ne može biti politički korektna, već samim tim što se cijeloj jednoj zajednici pripisuje negativna odredba kolektivnog karaktera. Kako bi, uostalom, Milanović nazvao čovjeka koji je prije četiri godine Milana Bandića zvao najboljim od najboljih, a danas tvrdi da je najgori od najgorih, i da je ušao u politiku samo zato da bi eliminirao takve? Tko god bi taj dvolični skok u vlastita usta nazvao "bizantskim" pogriješio bi, kao što bi rekao krivo i da ga nazove "latinskim". ("Latini su stare varalice" kažu na "Bizantu") Točno bi bilo reći, ni Bizantinac, ni Latin, nego Zoran Milanović. Ta je prijetvornost, naime, bila njegovo nedjelo...