Eto već sam pet mjeseci na porodiljnom. Pet mjeseci tijekom kojih sam se manje-više uspješno isključivala iz ostatka 'normalnog' svijeta. I nije da mi je falio. Shvatila sam da moje petomjesečno dijete broj 2 mudrije zbori od većine katoličko-lijevo-desne-esdepeovske-ili-hadezeovske opcije. Njegovo gugugu je jednostavno smislenije i koristi ga u pravom trenutku. I da na tom polju nisam ništa propustila. 

Poučena iskustvima s prošlog porodiljnog temeljito izbjegavam i većinu majki, dojilja, nedojilja i trudnica. Jednostavno mi se ne da slušati koja ima veći trbuh, koja je od stresa izgubila mlijeko 3. dan, koja će dojiti do 21. godine svog sina. Živcira me i cijela četa onih koji po fejsbuku ostavljuju komentare tipa 'ono kad ti beba od 2 mjeseca zna napamet Anu Karenjinu', 'vidi me kako sam preslatka', 'ono kad se beba uspava u dva laka poteza kung fua' ili 'imam samo 4 mjeseca, a već xy kg'. 

Naravno sve to u ime svoje preslatke dječice pišu majke. Zanimljiva je ta teza kako su teška djeca puno poželjnija od male. Kao da je to uopće mjerilo ičega. Malo me nerviraju i sve one koje njeguju djecu po savjetima iz 14. stoljeća. 'Pušim pa šta' majke, 'pije sok za razrjeđivanje od 3 tjedna' majke, 'vidi me kako imam male grudi pa ne mogu dojiti' majke ili 'rađala sam 45 sati pa sve znam' majke. 

Suze na oči (a to nije lako) mi je izmamio liječnik koji je cijelu noć spašavao dijete i ženu nakon teškog poroda i ujutro je s podočnjacima do poda, ali i s toliko topline u duši, došao majci objasniti kako je i zašto došlo do toga i da će s bebom biti sve u redu

Mislim, nije da se i meni sve to ne omakne, ali kod mene osobno to me puno manje živcira. Uglavnom trenutno moja djeca i ja istinski uživamo. Nekad ih doduše poželim iseliti iz svog stana. Trajno. I odati se svim tinejdžerskim porocima, ali generalno mi je stvarno lijepo što ih imam. Uviđam sve više kako je moje dijete broj 1. specijalna kategorija. Naravno, na tatu jer da je na mene ne bi bio ni upola toliko kompliciran i filozofski nastrojen, a beba 2. osim krezubog osmjeha ionako ne pokazuje baš preveliku dozu karaktera. Pitala me neki dan moja nekadašnja čitateljica, jer budimo iskreni od čiste porodiljne lijenosti ne pišem već mjesecima, pa se to zove 'bivša', je li sve u redu. Je, sve je u savršenom redu. Samo mi se malo nije dalo posvećivati svojim revnim čitateljima i još revnijim mrziteljima mojih tekstova. 

Ali ukratko. Beba 2 je na svijet došao carskim putem jer se, zlikovac mali, odbio okrenuti na pravu stranu, a onda je još par poteza napravio pa smo jednog petka navečer završili na hitnom sjeckanju. Šest dana bolničkog oporavka ću pamtiti kao nekad naši muževi i očevi JNA. Znate onu, nekad kad si htio vidjeti gdje živiš otišao bi u vojsku. E za žene vrijedi isto pravilo, ali ideš u rodilište ili na roditeljski. Osim što su se financijski uvjeti u bolnicama očito još srozali, ekipa je čudnovata. Ne bolničkog osoblja već tih ludih matera. 

Svakakvih likova u tim rodilištima ima

Da ne duljim i ne tračam (bar ne previše) među rodiljama je bila jedna koju smo prozvali Primarijus jer sa svojih 22 godine 'zna' apsolutno sve, postavlja dijagnoze, 'zna' koji doktor je u čemu bolji, na dogovoreni carski je došla sa dvije ogromne torbe hrane i lijekova pa smo sve mi s lošom probavom, žedne ili gladne išle da nam ona iz svog super-ruksaka izvuče pravi 'lijek'. Bilo je i onih kojima higijena nije baš draga, onih koje hrču jače od mornara, onih koje čuvaju trudnoće jer im se kod beba nisu razvila pluća pa polutajno puše u bolničkom WC-u, bila sam i ja koja se nisam budila na plač vlastitog djeteta pa su me sestre morale dizati da nahranim bebu (eto, da se narugam i sebi)...

Uglavnom svakakvih likova u tim rodilištima ima. Ono što isto tako mogu reći jest da su liječnici i sestre u Vinogradskoj gdje sam ja oba puta rađala - predivni. Ma koliko razne matere opanjkivale tu ekipu pod lažnim nickovima na forumima ja nisam srela niti jednu sestru koja nije htjela pomoći ili bi ispijala kavu i blentavo gledala u lampicu za poziv upomoć. Dolazile su kad god bi ih bilo tko trebao, pomagale oko apsolutno svega. 

Iako su tek koji tjedan prije štrajkom pokušale dokazati da im se ne smije smanjiti plaća. I ja mislim da ne smije pa da je i pet kriza u državi. One to ne zaslužuju. Ni priča o bahatim doktorima ne stoji i dalje. Suze na oči (a to nije lako) mi je izmamio liječnik koji je cijelu noć spašavao dijete i ženu nakon teškog poroda i ujutro je s podočnjacima do poda, ali i s toliko topline u duši, došao majci objasniti kako je i zašto došlo do toga i da će s bebom biti sve u redu. 

Ganuo me i moj dr. Bolanča koji je jutro nakon što je mene recnuo došao onako, tek tako pitati jesam li dobro i treba li mi išta. I koji je da me opusti prije carskog zbijao sasvim dobre šale. Iako ni njemu, a bome ni meni nije bilo do smijeha. Da netko će reći da im je to posao ili pak da su prema meni bili ljubazni jer radim u novinama, no nije tako. Većina su jednostavno dobri stručnjaci i što je još bitnije - divni ljudi.