Oni mogu raditi šta oće. Uvik je bilo tako. Šta da vam kažem?, kratko je promrmljao Stipan Vukasović u slušalicu. 

Nazvali smo ga za komentar ove groteskne priče iz Solina, u kojoj je lokalni moćnik priznao nacionalnoj moćnici palež u svrhu protjerivanja filmske ekipe. Preko petnaest godina je prošlo od toga, a lokalni moćnik i dalje, da ostanemo u kontekstu, žari i pali političkom scenom. Nije završio u zatvoru, nije mu odvaljena kazna. Nije mu bilo ništa.

Za razliku od Kristiana Vukasovića, Stipanovog sina, koji je svoj piromanski grijeh otplatio s kamatama.

Mladić, podsjetimo za one koji ne znaju, ako više uopće ima takvih, završio je u splitskom zatvoru nakon paleža nekoliko maslina i okolne makije. Sam je priznao što je učinio, sam je završio iza rešetaka, okružen kriminalcima, i sam je, naposljetku, umro u zatvorskoj bolnici. Pod teretom posebnih potreba, gonjen privatnim demonima, prignječen strahom i panikom, izranjavan i slomljen, nije dočekao slobodu. 

Njegov očajni ćaća još se bori, ganja državu po sudovima, zainatio se i traži pravdu, ako treba i do Strasbourga. S druge strane, Blaženko Boban, bivša solinska, a sad županijska lola, izigrava klauna pred ministricom Brnjac, hvali se paležom i ostraciziranjem Amerikanaca, a zauzvrat čeka na novu izbornu pobjedu. 

Jer, kako je to lijepo i sažeto sročio barba Stipan, oni mogu raditi šta oće. Uvik je bilo tako.