Znam da mi um govori jedno, ali ga srce ne sluša. Kako bi i moglo? To isto srce do prije kratkog vremena neizmjerno je voljelo, ali i još uvijek voli. Ne nestaje ljubav preko noći, ne može se izbrisati kao da nije postojala. Iako sam ostavljena trudna, još u meni tinja
nada podojena sanjarenjem. Kako je moguće da sam se toliko prevarila? Zar su sve one riječi ljubavi bile izgovorene samo da se popuni tišina? Jer, ako je suditi po postupcima, riječi nisu imale značenje koje su trebale imati.

Ni u jednom trenutku nisam posumnjala u njegove plemenite namjere, a još manje u ljubav koju mi je dokazivao na svakom koraku. Kovali smo planove za budućnost, našu budućnost, a ni na kraj pameti mi nije bilo da on neće biti njen dio. Voljela sam ga do neba. Znala sam da iza sebe ima dva braka, ali mi to nije smetalo. Ljudi cijeli život traže pravu ljubav, a očito je i sa njim to bio slučaj, a i rekao mi je da je tako. Jesam li doista bila toliko naivna?

Ondje gdje srce vlada, razum se povlači. Oči vide samo ono što žele vidjeti. Znam, nisam ni prva, a ni posljednja koja je ostavljena, ali to boli, prokleto boli.

Boli zbog ovog djeteta kojeg nosim u sebi, bole sva ona očekivanja koja su iznevjerena, boli ova silna ljubav koju nosim, a koja pliva u razočarenju. Preživjet ću, znam. Hoću, i u to ne sumnjam. Ovo dijete ljubavi imat će samo moju ljubav. Sve više uviđam da će tako biti.

Već tri mjeseca, od onog koji mi je skidao zvijezde sa neba, nema ni traga ni glasa. Ne, ne zanima ga kako sam, a ni kako je trudnoća. Pobogu, to dijete nije samo moje, ali će biti. Od trenutka kada je saznao za trudnoću, moj odabranik se potrudio da iza sebe poruši sve mostove. Što mi preostaje? Da čekam ono što se neće dogoditi, ali ja i dalje čekam. Nadam se, iako mi zdrav razum govori da mjesta za nadu nema. Ne shvaćam i odbijam shvatiti da se to meni dogodilo. Mislila sam da nisam toliko naivna.

Da li je to što volim naivnost? Nije. Kad voliš, onda vjeruješ. Očekuješ ono što i sama daješ, i po svojem srcu mjeriš tuđe postupke. Prevarilo me je moje srce, prevarilo toliko da sam od osobe koja mi nije imala što dati, očekivala izobilje ljubavi. I davao mi je privid zaljubljenosti, davao mi je ono što sam očekivala od njega. Što se promijenilo? Trudnoća nas je trebala spojiti, a ona nas je zauvijek razdvojila. Očito je da nije bio spreman na obaveze, pa je izabrao lakši način, otići i ne okretati se iza sebe.

Gdje je nestala ljubav u koju se kleo? Gdje su nestali njegovi osjećaji? Što se dogodilo? Napravio je kirurški precizan rez, i zauvijek zatvorio vrata za sobom, ostavljajući me samu. Zar ga ne zanima ništa? Kako može? Eto, upravo je to pitanje na koje ne znam, i ne mogu pronaći odgovor. Ja u sebi nosim njegovo dijete koje možda nikada neće upoznati, jer je očito da ga ne želi.

Dijete moje nerođeno, ne mogu ti biti otac, niti ga mogu zamijeniti, ali ti obećajem, voljet ću te najviše na svijetu. Potrudit ću se da što manje osjetiš da odlazak onog koji te ne želi. Optužbe da ga trudnoćom želim vezati za sebe su besmislene. To mu je bio samo izgovor da ode, a svakako bi otišao jednog dana. On je jednostavno takav. Uzima što želi, i ode.

Upozoravali su me na njega, ali sam se ja oglušila. Mislila sam da će moja ljubav biti dovoljna da ga promijeni, a to je najveće zavaravanje koje postoji.

Ne, ne želim ga prisiliti da mi se vrati. Ne zovem ga i ne želim ga zvati. A napisala sam milijun poruka koje nisam poslala, bezbroj puta sam birala njegov broj, ali ga nisam nazvala. Ako želi doći, čekat ću ga, a ako ne želi, dalje moram sama. Kako? Ne znam, ali
znam da moram. Isto tako znam da hoću. Ono što je za njega teret, za mene je dijete ljubavi. Biološki nesretan trenutak učinio ga je ocem, ali otac je mnogo više od tog trenutka. Ocem se ne može zvati onaj tko nije dio djetetova života.

Otišao je, ali je ostavio najljepši dio sebe. Moja trudnoća nije greška, nego blagoslov, i ja na nju tako gledam. Ne želim plakati, ali plačem. Ne želim posustati, ali ima trenutaka kada sam doista slaba. Jednom, kada me zagrle ručice mojeg djeteta, nadam se da će mi biti bolje. Nestat će onaj osjećaj da sam sama na svijetu, jer neću biti. Ovim tekstom dajem punu podršku svim ženama koje su u sličnoj situaciji, uz poruku, bez obzira što smo ostavljene, uskoro će nas imati tko voljeti i nećemo biti same.

Katu Mijić možete pratiti i na Facebooku te na Instagramu.