Neki su roditelji pristali na to, a oni koji su protiv, moraju pristati na alternativan oblik discipliniranja, npr. da djeca budu suspendirana i do 5 dana. Da ne mislite da su preokrutni pa da će djecu udarati buzdovanima, koristit će drvene palice dužine pola metra, s nekolimo centimetara debljine da se baš osjeti taj udarac. Posebno groteskno je što u opisu svog pristupa spominju da razvijaju kritičko mišljenje i pozivaju se na Sokrata. Jer znamo da je Sokrat divljački mlatio Platona kad god se ovaj nije složio sa svojim učiteljem. Znate u kojem je gradu ta škola – Hephzibahu. E, točno koliko nezgrapno zvuči naziv tog grada, toliko je besmisleno misliti da udaranje djece ima smisla.

Nema sumnje da će ovoj vijesti zapljeskati mnogi hrvatski roditelji. „Jer prije se više poštivalo roditelje. Nije dijete za svaku pljusku odmah zvalo Hrabri telefon. Uostalom, i nas su tukli pa nam ništa ne fali. Naravno da ću opaliti šamar kad me ne sluša...“

Paleta opravdavanja korištenja nasilja kao odgojne metode prilično je impresivna i na ovim je prostorima možemo smatrati tradicijom.

Krenimo od poštovanja... Možda je prije bilo više poštovanja svih autoriteta, ali poštovanje zasnovano na strahu od pljuske, vrijeđanja ili psovanja i nije neko poštovanje. To je samo najobičniji strah pa se eventualno može raditi o strahopoštovanju. Djeca ne poštuju one koji ih tuku, umjesto da ih slušaju. Djeca ne poštuju one kojih se boje. Djeca ne poštuju one koji ih ne poštuju! Ne, to nema baš nikakve veze s poštovanjem.

Udarac nije odgojna metoda i nikada neće biti. Vrijeđanje nije odgojna metoda. Prijetnje nisu odgojna metoda. Svaki put kad dignete ruku na dijete, gubite kontrolu nad sobom, ali i nad odgojem. I razumijem ako ste frustrirani. Stvarno razumijem. Čak i ako imate lako odgojivu djecu, odgoj je i dalje iznimno zahtjevan. Pa još i ako imate bitno različitu djecu pa kod mlađih ne pali ono što je prolazilo sa starijima. Da izludiš... Odgoj je zahtjevan, to je jasno. Pronaći dovoljno vremena za odgoj, pa i za sebe da ne uvenete putem, pa i za sve ostale aktivnosti, posao, ljubav, prijatelje, širu obitelj, hobije... Jako je teško uskladiti sve svoje uloge i razumijem da su nam svima živci ponekad tanki. Jer čak i da imate idealne životne uvjete, i dalje je teško svjesno i mudro odgajati djecu i shvaćam da ste nekada frustirani. Shvaćam da vam je ponekad pun kufer svega. Shvaćam da biste ponekad samo htjeli da vas odmah poslušaju i da ne morate ništa dodatno objašnjavati. Shvaćam da vas frustira i ako se oko odgoja ne slažete s partnerom pa to nezadovoljstvo često plate djeca.

Ali nema toga što dijete može napraviti da zasluži šamar. Šamar nikada nije rješenje.

Naravno, ne tvrdim da djecu ne treba ponekad kazniti. Krajnje sam nesklon prepopustljivom odgoju u kojem vaši anđelčići ne mogu pogriješiti i u kojem će ih puštati da sami uče iz grešaka jer će oni intuitivno znati kad su pogriješili. I ne smijete im reći „ne“ jer će to uništiti njihov duh. Ma dajte me nemojte zezati. Djeca obožavaju ići linijom manjeg otpora, obožavaju imati dojam da su u pravu tako da nema smisla od njih očekivati da će se sami odgojiti, to je naša zadaća. Djeca se neće sama odgojiti. Da je po njima, vjerojatno bi i dalje svi nosili pelene. I doslovno i metaforički.

Zato djecu treba disciplinirati, ali nije šamar valjda jedina disciplinska mjera koju imate. A ako jest, naučite nove. To je vaša odgovornost! U redu je ne znati reagirati smirenije i zrelije, ali nije u redu ni ne pokušati naučiti drugačije doživjeti i djecu i proces odgoja i sebe kao roditelja.

Mnogi misle da šamari pale jer će ih djeca u tom trenutku poslušati. Ali nije poanta da vas u tom trenutku poslušaju, nego da nešto uistinu nauče. Da nešto promijene, shvate... Pa da sljedeći put reagiraju mudrije. A dok ih vi šamarate i derete se na njih, oni vas možda slušaju, ali vas ništa ne čuju. Samo se žele sakriti od te buke i udaraca. Samo žele da prestane. Roditelj bi trebao razvijati društvene, emocionalne i kognitivne vještine djece, a ne naviku slijepe pokornosti samo zato što smo jači i opasniji od njih.

Dakle, treba ih kazniti ako prijeđu smislene granice, ali ne udarcima. Oduzmite im nešto, stavite ih u poziciju osobe koju su povrijedili, budite maštovitiji s kaznama... Sve, baš sve je bolje od nasilja. Znam mnoge koji će se uvjeriti da se ne radi o nasilju „jer su zaslužili. Pa znaš što bi meni napravio moj stari. Uostalom, to je samo šamarčić“. Zato i posebno vole umanjenice. Ali nisu u pravu. Svaki šamar djetetu ili bilo kojoj nemoćnoj osobi, zapravo je šamarčina. Ne postoji šamarčić. Ne postoji „malo sam te udario“. Ne postoji bezopasno nasilje. Ne postoji nasilje bez negativnih posljedica. Ne postoji odgojni šamar. Postoji samo šamar ljudi koji nisu naučili zrelije odgajati.

A ako već ne znate, umjesto da izmišljate izgovore za svoje nasilje, mislim da biste trebali barem pokušati naučiti. Sretno!

Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na Facebooku, Instagramu i YouTubeu!