Poprilično je mučno gledati kako smo postali zemlja u kojoj se ljudska prava zatiru i gaze kao da vraćamo vrijeme, kao da nismo sazreli i osvijestili se, socijalno i civilizacijski. Najnovija ideja je smanjiti djeci s teškim invaliditetom prava na fizikalne terapije u kući. Tu spadaju djeca s cerebralnom paralizom ili, primjerice, spinalnom mišićnom atrofijom. Da, ona ista djeca čiji se roditelji već mjesecima bore za lijek koji im život znači. Netko je smislio i sastavio prijedlog da se baš na njima štedi. I znate kako se kaže, da se kvaliteta jedne države mjeri po njezinom odnosu prema socijalno najranjivijim skupinama. Prema tom kriteriju – dotaknuli smo dno.

A iz mutne kaljuže u koju smo se spustili ništa dobro ne može isplivati. Čemu, nažalost, svakodnevno svjedočimo. Ministar i šefovi ključnih zdravstvenih institucija pokušat će vam podvaliti nešto što zovu reformom zdravstva i pritom se pozivati na iskustva drugih zemalja, poput, recimo, Njemačke, našem narodu odavna obećane zemlje.

No kad je riječ o pravima najteže bolesnih, Njemačku mudro preskaču. Jer tamo djeca oboljela od SMA primaju Spinrazu, čak i ona na respiratoru. Tamo su fizikalne terapije imperativ. Tamo roditelji njegovatelji imaju svu moguću potporu države, financijsku, stručnu i psihološku. Tamo teško bolesni imaju dignitet. A u Hrvatskoj? E da, u Hrvatskoj kao da su smetnja, građani drugog reda, nepoželjna stavka u prihodima i rashodima. Nebitni svima i svakome.

Kategorija za koju će tek jedan jedini humanist i entuzijast hodati kilometrima s križem na leđima. Dok će ostalima biti svejedno. No ne zaboravite - odnos prema socijalno najranjivijima zrcalna je slika odnosa politike i vlasti prema društvu u cjelini. Pa tako i prema vama. Jer onaj tko je u stanju štedjeti na nepokretnom djetetu s invaliditetom može državi, pa tako i svima nama, donijeti samo katastrofu.