Beskrajna dosada trčanja na traci i buljenja ni u što, u kombinaciji s činjenicom da bih radije radila bilo što na svijetu u tom trenutku, urodi puno većim mislima od onih kojima je mjesto u teretani.

Gledam u onaj ekran na traci za trčanje i u pokušaju da odradim 30 minuta trčanja bez pauze za vodu/disanje/cviljenje, govorim sama sebi „ajde, možeš ti to, misli na vjenčanicu u koju trebaš stati, čuj ovu stvar što svira, al’ ne bi bilo dobro razbacivat se na nekom beach partyju u kupaćem kostimu na nju…“. Mozak mi, naravno, odmah pobije sve argumente riječima „da, mogu ja to, ali mi se ne da, u vjenčanicu ću stati kako god okreneš jer se kroji po meni, a ta stvar što svira mi, pod a), nije dobra, i pod b), beach partyji nikako nisu moja ideja savršenog ljeta. Daj mi finu hranu, vino i pogled na more.“. I onda smo opet na početku.

„Ajde, trči, Nina, ti ne odustaješ u životu, nisi ti taj tip“ – zakucam samu sebe u sljedećem trenutku.

I mozak ostane bez protuargumenta u tom trenu, a onda nakon 500 metara trčanja i tri i pol minute razmišljanja spremno uzvrati „zavisi od čega!“.

Nisu to neke novogodišnje odluke niti životne mantre, život te nauči da od nekih stvari trebaš odustati i to s ponosom, izvjesiti si transparent iznad glave „odustajem i sretan sam“. To je samo znak da rasteš. Bilo bi lijepo da nam netko u nekom trenutku da priručnik u ruke s uputama o svim stvarima od kojih na vrijeme treba odustati.

Pisalo bi tako u njemu:

– Odustani od stvari koje te ne usrećuju! Ništa se ne mora. Nemoj studirati nešto što stvarno ne voliš. Odustani i upiši nešto drugo, jebo utrošeno vrijeme, položene ispite, neprospavane noći… Nitko ti ih neće vratiti, istina, ali nemoj zato i život utrošiti na nešto što ne voliš. Odustani. U protivnom će ti cijeli život biti trema pred ispit.

– Odustani od ljudi koji ti sišu energiju, pogrešnih ljudi, zavidnih ljudi, malih ljudi (ne u centimetrima, već u duši). Ukratko – ne vrijedi. Odustani i otkači ih od sebe, prestani sa rasipanjem prilika okolo… Da, možda će oni rasti i mijenjati se, ali neka to rade sami sa sobom ili pored nekog drugog. Previše je prekrasnih stvorenja da bi ti trošio svoj život na one koji to nisu.

– Odustani od kreiranja slika o ljudima u svojoj glavi koje nemaju veze sa stvarnošću. Od toga posebno odustani. Ne zaljubljuj se u viziju, zaljubljuj se u ono što vidiš ispred sebe. Gledaj srcem, ali daj i mozgu da dođe do riječi kad te upozorava da te srce opet odnijelo miljama daleko od stvarnosti. Nećeš ti nikoga prekrojiti po svojim mjerama, pa nisu ljudi vjenčanice.

– Odustani od opravdanja i objašnjavanja. To ti najčešće samo oduzme vrijeme a ne odvede te nigdje, jer svijet je lopta šarena, a ljudi su još šareniji. Što je u redu i moglo bi savršeno funkcionirati kada bi jedni druge uvažavali i cijenili to šarenilo mišljenja, što, dakako, nije slučaj. Kreni sa stvaranjem promjene od sebe, uvaži to da netko razmišlja drugačije od tebe, ne opravdavaj se i ne objašnjavaj, nego idi dalje. Gdje bih ja završila kad bih se upuštala u raspravu sa svakom onom personom koja za mene misli da sam „kvazintelektualka kojoj se bez pokrića daje medijski prostor“.

Frende, prostora ima na bacanje, izrazi se i ti. Samo je problem što to uključuje malo veći angažman od sjedenja u kvartovskom bircu i ispijanja beskrajnih kava, znaaaam, znam.

– Odustani od traženja opravdanja za druge. „Ma ona je takva“, „ali, moraš razumjeti, on je lud“, „znaš, ona ti ima baš tešku životnu priču“… i što, to im daje pokriće da budu seronje par exellence? Da mi je kuna svaki put kad sam u privatnom ili poslovnom životu čula ovakva i slična opravdanja za ljude oko sebe… Pa recimo da bi imala dovoljno novca za skupe tretmane koji bi me poštedjeli trčanja na traci. Nema opravdanja. Svima nama je nešto, pms nam je, umor nam je, neispavanost nam je, bolest nam je, južina nam je, kriza u vezi nam je, sto čuda nam je… Pa si ne dajemo za pravo da zato hodamo svijetom i budemo nesnosni kreteni. Ne prakticiram takvu politiku i ne toleriram ju.

Odustajem. Odustani i ti.

– Odustani od pokušaja da se svima svidiš. Prvo, jer je to nemoguće. Drugo, jer ćeš se u jednom trenutku uhvatiti kako igraš sam protiv sebe. Treće, jer ćeš od silnog ulaganja energije u pokušaje da se svima svidiš izgubiti fokus s onih bitnih stvari i bitnih ljudi. Zašto bi se bilo tko od nas trebao svima sviđati? Ne da se ne trebam svima sviđati, nego mi to što se pojedinim ljudima ne sviđam dođe kao kompliment.

Odustani ponekad. Nemoj da ti bude bed biti onaj koji odustaje, samo dobro proberi od čega odustaješ… Nemoj odustajati od stvari koje te čine sretnim, od užitaka, od svojih snova, čak ni onda kada ti izgledaju neostvarivi, nemoj odustajati od prijatelja, od ljubavi, ni onda kad postane baš teško, ne odustaj od hobija za koje teško nalaziš vremena, od svojih ideja, od stvari koje su ti bitne, od sebe, k vragu, nemoj odustati ni od trčanja na traci, koliko god naporno i dosadno bilo, ako imaš neki cilj, ne odustaj…

Na kraju dana, znaš da ima puno stvari (i ljudi) koje na listi odustajanja ipak imaju prednost. Od njih odustani! Jedan je život.

A da ih je i petnaest, i dalje bi od nekih stvari trebalo odustati.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.