Kao mali, zbog Dinama bih obično plakao jednom godišnje. U pravilu u kolovozu i rujnu, kada bi Dinamo gubio od Atalante, Steaue, Auxerrea, Spartaka... No, nikada u ovo doba. Jednostavno, nema europskih utakmica. No odlazak Ivana Turine i Josipa Kužea, nikoga nije ostavio ravnodušnim. Bili su obični ljudi, za koje ste, nakon jednog susreta, mogli reći da su vam prijatelji. 

Dva velika dinamovca pokazala su veliko srce bezbroj puta. I kad su dolazili i kad su odlazili iz Dinama. I kad je trebalo zaštiti navijače. Josip Kuže spasio je Zvonimira Bobana od pendreka, Ivan Turina navijača od Grobara. I ne, nisu to napravili zbog jeftinih poena. Napravili su to jer im je srce tako nalagalo. I jer su voljeli Dinamo i njegove navijače. 

Starije generacije imaju 1967. godinu, oni mlađi 1982., a mi najmlađi, iako mi je 35, 2006. godinu. Dinamo je živio sa svojim navijačima, oni su živjeli za njega. Na stadionu je u prosjeku bilo 13.000 gledatelja. Polako ugasli grad, naglo je oživio. U Kužeu su navijači osjetili duh građanštine, koji je iz Maksimira polako odlazio. Bila je to nogometna renesansa. Nogomet kakav Dinamo nikad poslije nije igrao. 

Hvala Josipe za sve. Bio si posljednji nogometni romantičar, samo tebi su skandirali BBB-i, samo su tebe u cijeloj Mamićevoj eri beskrajno voljeli. Hvala za svaki trenutak euforije, koji je ovaj grad s tobom doživio, za svaki pozdrav tribini, za svaki gol. I veliko hvala što si nas natjerao da još više volimo nogomet i Dinamo. Čuvat ću tvoj broj u mobitelu, kao da si i dalje živ. Velikani kao ti ne umiru.

I nemoj se Kruno Jurčiću, kada ne ide, kada nemaš ideju, libiti pogledati prema nebu i potražiti savjet. Gore sve to gleda Josip Kuže. Siguran sam da će ti pomoći. Njemu je Dinamo bio više od života.

I zato, u ovom beskonačnom šoku zbog tvog preranog odlaska, jedna stvar me ipak veseli. Jednog dana svi ćemo doći gore k tebi i zauvijek uživati u tvom načinu nogometa.