Suvozač se cijelo vrijeme okreće i objašnjava kako je biznismen, te kako zbog posla ‘mora’ putovati svijetom. Počeo je nabrajati zemlje koje je posjetio, te se zatim trudio ispričati neku anegdotu vezanu za Hrvatsku, ali kako mu engleski i ne ide baš najbolje, vratio se u prvobitno stanje te je nastavio nabrajati zemlje. A vozač? Hmmmm, po vozačevom autu koji izgleda kao space shuttle, rekao bi da je on još “opasniji” biznismen, pritajeni biznismen, biznismen iz pozadine, bez hvalisanja i dokazivanja. Pošto performanse ovoga auta ne dopuštaju vozaču da se vozi sporije od 120 km na sat, za dva sata već smo bili u Istanbulu!
Prvi dio putopisa: Ovako sam iz Varaždina krenuo na Novi Zeland i to autostopom
Drugi dio putopisa: Posljednji trzaji Balkana: 'Ja autostopiram i slušam o Titu!'
U ogromni Istanbul ušli smo oko 9 navečer, ali iz razloga da je grad toliko velik da nije stao na jedan kontinent, nego se proširio i na drugi, do centra trebalo nam je još sat i pol, i to brze vožnje. Moji predivni prijatelji ostavili su me na tramvajskoj stanici, gurnuli mi pare za kartu u džep (inzistirali su na tome), dali mi upute kako da dođem do Suleymana, i pružili mi ruku. Suleyman, (nije onaj Veličanstveni) je dečko kod kojeg ću provesti sljedeće dvije noći, i zamislite, nije kaučsurfer! Kako sam došao do njegovog kontakta? Ma nebitno. Za to bi trebao jedan cijeli odlomak napisati. Preko jedne prijateljice od jedne prijateljice… Ma, nebitno!
Zbog budžeta od 10.000 kn s kojim sam krenuo na ovo dvogodišnje putovanje, dnevni budžet koji mi je trenutno na raspolaganju jako je malen. Ako nisam dobro organiziran u vezi hrane, kao što to nisam bio na ovom trodnevnom putovanju iz Grčke do Turske, gdje sam zbog nedostatka prodavaonica po putu većinu vremena bio gladan. Često sam izvan naseljenih mjesta gdje nema ničega. Tako da sam na tom trodnevnom putu do Istanbula potrošio samo 70 kn.
Mogu biti jedino beskrajno zahvalan zato što nakon tri dana smucanja po cesti gdje sam bio sam samcat, sam ko’ duh, u Istanbul sam došao u subotu navečer, i to na Noć vještica, Halloween party! Prije nego sam uopće zakoračio Istanbulom, Suleyman je već sve organizirao u vezi današnje noći. Upoznavanje s njegovim frendovima, susret s drugim frendovima, izlazak u grad, pronašao bar gdje je najluđi Halloween party… Ma Suleymane, hvala ti! Upad u klub i pivo… I eto, za dvije minute ode 70 kn, istih 70 kn kojih sam potrošio u tri dana stopiranja od Grčke do ovdje. Ma bravo Tomica, bravo. I što sad? Da pijuckam tu jednu pivu do jutra!? Da pobjegnem? Što?
Dva dana proveo sam na kutnoj garnituri, u dnevnoj sobi Suleymanovog stana. Tri dana ceste toliko su me umorili da nisam uopće izlazio iz kuće, samo sam ležao, punio baterije, i radio ništa.
Svanuo je ponedjeljak, spakirao sam ruksak, zahvalio se Sulemanu, i otišao, ali ne daleko. Tristo metara dalje, u ulici do Suleymanove, pronašao sam već novog kaučsurfera koji mi je pozitivno odgovorio na moj zahtjev. Vrata svog doma otvorio mi je Ghawzan, profesor arapskog i engleskog jezika. Ghawzan je rodom iz Damaska, glavnog grada Sirije, koju je zbog ratnog stanja prije četiri godine napustio, i doselio se ovdje, u Istanbul. On je definitivno rekorder po primanju ljudi u svoj stan. Nakon što je ugostio oko stotinjak ljudi, jednostavno je prestao brojati, ali po nekakvim njegovim proračunima, Ghawzan je ugostio oko 300-400 ljudi. Ta njegova ‘strast’ za ugošćavanjem ljudi vuče svoje korijene s Bliskog Istoka. Samo za vrijeme mog boravka kod njega, Ghawzan je ugostio tri nova kaučsurfera. Ali definitivno najzanimljivija činjenica je ta da nas je u jednom trenutku, točnije navečer trećeg dana, bilo kod njega šestero, i to svaki iz različite države!
Svaku noć provodili bi u dnevnoj sobi, filozofirajući i raspravljajući o životu, nekada čak i previše. John, koji je već dvije godine na putu i rodom iz Amerike, uvijek je čupao neke političke teme i umarao nas istima.
Frajer je cijele dane spavao i budio se oko devet navečer, te počeo o ratu, vojsci, kongresu, Siriji, masonima, teorijama zavjere.
Daj John, pa već je prošlo pola noći i iz ove dnevne sobe ništa nećeš promijeniti. Sutra ću te probuditi u šest ujutro, tako da zaspiš već u devet navečer.
Za razliku od Jonha, naš domaćin pričao je ipak s malo više ljubavi prema životu. Pričao je o svojoj sirijskoj kulturi što je uvijek bila glavna tema večeri. Dom mu popunjava nevjerojatna spokojna energija koja je na dodir čak i opipljiva. Na zidu ispred nas visi velika slika Mesdžid-ul-Harama, najveće i najsvetije džamije na svijetu, smještene u Saudijskoj Arabiji, u gradu Mekki. Ona je ujedno glavno i najsvetije mjesto islama gdje se jednom godišnje održava ogromno hodočašće u kojem prisustvuje nekoliko milijuna muslimana. Ghawzan je u Mekki bio čak pet puta, i kada bi nam prepričavao svoje dojmove, svi bi se pogledom zadubili u tu sliku, i samo je gledali. Zamišljeno!
Ima Ghawzan i druge priče, priče o svojim kaučsurferima koje je ugostio. Hmmm, znate što? Evo vam jedne priče koju nam je ispričao…
Jednom davno, Ghawzan je ugostio Elizabeth, curu iz Australije. Ona je sa sobom donijela par velikih putnih torba koje je Ghawzan morao nositi po stepenicama u svoj stan. Nakon što je donio zadnju torbu i spustio je na pod, cura mu je iznenadna rekla: “Znaš, ja sam ti kršćanka i neću seks s tobom”. “Dobro, nije mi to niti namjera?". Dani su prolazili, a Elizabeth se nije dala iz stana. Pričala mu je da je pobjegla iz svoje rodne Australije i predala zahtjev za radnu vizu u Dubaiju. Ghawzan joj je objasnio da će vrlo vjerojatno tamo biti odbijena zato što je žena. Elizabeth je bila jako ustrajna po tom pitanju, tako da je Ghawzan odustao od uvjeravanja ju u isto. Prošlo je mjesec dana, a ona je još uvijek bila kod njega. Ghawzanu njegova islamska kultura baš i ne dopušta da se gostu postavi pitanje kad će konačno otići pa je zato promijenio taktiku. Rekao joj je da sutra hitno mora nekamo poslovno s avionom otići. Međutim, Elizabeth mu je odgovorila da će ga kod kuće čekati!
Nakon te neuspjele laži, promijenio je priču i rekao joj da mu uskoro mama dolazi u stan i da ne bi bilo najpametnije da zatekne tuđu curu kod njega. “Čekaj, ti hoćeš da ja otiđem od tebe?". “Hmm, DAAA!? Ali ne brini, našao sam ti smještaj kod jednog svojeg frenda!” I to je bila istina. Našao joj je smještaj kod frenda, ali frendu nije objasnio da jednom kad Elizabeth zakorači u njegov stan, da se žena neće samo tako dati van iz njega. Međutim, prijatelj i nije baš tako “dobar” kao Ghawzan, te je Elizabeth nakon samo tjedan dana najurio iz svog stana. Ona je odmah nazvala Ghawzana da se vraća k njemu, ali Ghawzan je zaključao stan i pobjegao k mami u kuću.
Ali, priča ide dalje! Ghawzannow prijatelj (koji je najurio Elizabeth), poznaje lokalnog župnika, te ga pitao može li kojim slučajem primiti u crkvu jednu curu, samo na par dana!? Župnik je, naravno, pristao, i tako je Elizabeth otišla u crkvu! Međutim, ne bi Elizabeth bila Elizabeth da nije stvarala probleme. Tako se jednog dana zaključala u kupaonicu, satima se derala, i nije se dala iz nje. Netko od susjeda čuo je deranje i nazvao policiju, koja je ubrzo i došla i to prvi put u povijesti crkve! Zbog ove neviđene sramote koju je priredila Crkvi, župnik ju je istjerao van! Nakon tog incidenta, Elizabeth je nestao svaki trag. Evo, to je samo jedna priča o Ghawzanom kaučsurferu. Hoćete možda još jednu?
Zanimljiva činjenica u vezi ozbiljnog turskog pogleda na politiku. Prije tjedan dana mijenjalo se vrijeme za jedan sat unatrag, što znači da se ovdje mijenja dva tjedna poslije nego u Hrvatskoj. Drugi dan bili su predsjednički izbori, te umjesto da su normalno tu noć promijenili vrijeme za jedan sat unatrag, ili ako im je to toliko smetalo mogli su čak pomaknuti i dan izbora, ali oni su odgodili promjenu vremena za tjedan dana kasnije. Tjedan dana nešto mi nije štimalo s tim vremenom, nešto mi se nije poklapalo i nisam mogao skužiti u čemu je problem. Vrijeme na mobitelu i laptopu te se noći promijenilo automatski zato što elektronički sustav ne zna da su danas predsjednički izbori u Turskoj!
Velim vam, Turska politika je zajebana.
Prije dolaska ovdje, nisam znao da je grad tako velik i krcat ljudima. Sa svojih 17 milijuna i još oko 5-6 milijuna koji svaki dan dolaze zbog posla, počeo me lagano pritiskati. Mislim da me čak počela loviti klaustrofobija, iako sam vani na otvorenom. Grad je lijep i stvarno poseban, ali jednostavno za mene je prevelik i prebučan. U svakoj ulici, na svakom trgu, u svakoj džamiji, na svakoj cesti…Sve je prepuno ljudi. U njemu sam shvatio da nakon što ga napustim, morat ću promijeniti strategiju ovog putovanja. Ubuduće ću izbjegavati velike gradove i više se fokusirati na manje gradove, manja mjesta te sela, jer ovo mi je stvarno previše.
Negdje među svim tim zgradama nalazi se iranska ambasada koju moram naći i predati zahtjev za vizu. Potraga je trajala kratko, ali zato sam se u nju vraćao tri puta te mi tek treći put objasnili u čemu je problem te zašto samo tako olako ne mogu dobiti iransku vizu. Po novom pravilu, na iranskoj službenoj stranici trebam popuniti nekakav formular, te pronaći agenciju preko koje se mogu prijaviti za vizu. Agencija uzima moje privatne podatke i šalju ih u Teheran. Naravno, i oni moraju od nečega živjeti, tako da sam im platio 450 kn za tu ‘uslugu’. Nakon dva-tri tjedna na mail mi treba doći jedan kod (authorization code) s kojim opet moram ići u iransku ambasadu, pokazati ga i tek onda predati zahtjev za vizu.
Nakon predanog zahtjeva čekam nekoliko dana da mi je konačno i naprave te zalijepe u putovnicu. Malo je prekasno da čekam i podignem vizu ovdje u Istanbulu. Napravio sam online zahtjev i izabrao jedan od četiri ponuđena grada gdje si mogu podići vizu. Taj grad je blizu iranske granice i s autorizacijskim kodom u njemu moram biti za tri tjedna. Da, dosta komplicirano. Taj cjelokupni proces promijenio mi je malo planove za daljnji smjer kretanja. Osudio me da lutam još mjesec dana po ovoj zemlji. Ali sam sam si kriv. Mogao sam to bezbolno obaviti u Zagrebu. Ali zašto u Zagrebu kad mogu ovdje to rješavati po cijeloj zemlji?
Peti dan kod Ghawzana, dižem sidro i krećem dalje. Grad je prevelik da izađem iz njega i zato sam odlučio stopirati baš u njemu, u centru, nedaleko od Bosporskog mosta, gdje ubrzo pronalazim mjesto, te dižem palac visoko u zrak, ali eto ubrzo problema.
Problem na dva kotača. U daljini policajac na motoru sve više popunjava moj vidokrug, te se konačno zaustavlja točno pored mene. Silazi s motora i počne mi nešto objašnjavati na savršenom turskom.
Vadi svoj mobitel, otipkava na Google translate “Forbidden”, pokušavajući dočarati moć te riječi, na turskom. Odjednom, ‘s neba se spušta’ televizijska ekipa koja baš na tom mjestu i u to vrijeme radi reportažu o stanju na cestama. Dvije minute kasnije kamera se uperi u mene i počinje ispitivanje reportera: “Tko si?” “Što si?” “Odakle si?” “Što to radiš?”.
“Ja sam Tom iz Hrvatistana i ništa ne radim, jednostavno samo stopiram!”, odgovaram mu!
Reporter se okrene s mikrofonom prema kameri i počinje prevađati i objašnjavati što sam upravo rekao. U međuvremenu, policajac zaustavlja autobus prepun ljudi, objašnjava nešto vozaču i ispraćuje me unutra. I sve to u pratnji televizijske ekipe koja me besramno prati u autobus! Evo, na kraju svega, mislim da su uspješno napravili svoju reportažu o stanju na cestama!
Policajac je zadužio vozača autobusa koji nije skidao pogled s mene. Toliko je shvatio svoju novu ulogu koju mu je dao policajac da mi je već postao sumnjiv. Svaki put kada bih se pomaknuo, odmah bi reagirao i počeo po turskome. Stvarno ne znam što mu je policajac rekao!! Iskoristio sam prvu vozačevu opuštenost, te sam se stopio s gužvom, izašao iz autobusa, i nestao.
Odjednom, cijeli grad se urotio protiv mene, ili možda samo u mojoj glavi. Kada bi me vidjeli kako stopiram, dolazili bi do mene i vikali mi da mi nitko neće stati zato što je ovo Istanbul.
“Autostop… Noooo…Istanbul!”, bile su najčešće njihove riječi!.
Nakon nekog vremena konačno je došao čovjek koji je pričao engleski i rekao; “Gledaj, znam ja vas autostopere i kužim tu vašu politiku, ali dečko… Ovdje stvarno nećeš primiti stop. Nikada. Prvo, jer si u gradu i treba ti 30 km da izađeš iz njega, a drugo, ovdje ti se svi nekamo žure. Niti te ne primjećuju. Imaš na internetu jednu stranicu koja ti se zove BlaBlaCar i na njoj potraži da li netko ide za Ankaru. Neki voze besplatno, a nekima tek toliko nešto platiš”.
A što drugo, nego poslušao sam čovjeka. Spojio sam se na internet, odnosno na BlaBlaCar stranicu, i ubrzo pronašao prijevoz. Par sati kasnije, ispred velikog shopping centra čekao sam Can C-ija i njegov bijeli auto. Dečko je za prijevoz tražio 40 TL (90-100 kn) za 500 km udaljenu Ankaru. Hmmm, a što drugo, prihvatio sam cijenu njegove usluge i platio mu, što znači da sam opet prekršio ‘zavjet’ o stopiranju.
Nekad jednostavno treba prihvatiti poraz.
Eshane i njezina cimerica su rodom iz Maroka, te su se prije četiri mjeseca doselile u Ankaru. Nakon što su se malo ‘udomaćile’ i upoznale s gradom, odlučile su krenuti s kaučsurfingom i početi primati ljude u stan. Ta velika čast koja je pripala baš meni, upravo sam ja njihov prvi gost koji je stupio u njihov stan, okrunio opet s jednim od svojih nastupa. Još jednom, zasad već treći put, upao sam svome domaćinu usred noći u stan, ovaj put u pol dva ujutro, i još jednom, također treći put, moj kaučsurfer domaćin tražio me vani po ulici! Mislim da je ta činjenica, ili sada već loša navika, jača od mene, i mislim da se više opće ne trebam zabrinjavati oko toga.
Cure su me predivno dočekale, s velikim iskrenim osmjehom, i pripremljenom toplom večerom na stolu. Hmmm, što sad reći na to? Ubuduće ću u takvim situacijama početi plakati od veselja, mislim da će to tada biti jedina ispravna reakcija.
Subotu navečer proveli smo u kući, te umjesto noćnog izlazaka, sjedili smo u sobi i okretali teme. Eshane i cimerica (stvarno sam joj zaboravio ime) su muslimanke i od djetinjstva se strogo pridržavaju svete knjige Kurana. Ne znam baš puno o Islamu i muslimanskim običajima (osim Mekke, zasad) i ovo je savršena noć da saznam više. Tri sata trajalo je njihovo predavanje, prepričavano na poseban, iskren i smiren način. Pričale su mi kako im Islam brani da napuštaju svoju obitelj samo tako. Kako bi se napustila obitelj, treba se imati stvarno velik razlog s kojim bi mogao koliko toliko uvjeriti sve svoje ukućane na svoj odlazak. Jedan od razloga je školstvo, a drugi posao. Zapravo, to su jedina dva razloga koja su prihvatljiva. Cure su napustile svoju obitelj zbog razloga broj dva, odnosno zbog posla.
Pričaju kako se mole pet puta dnevno i kako svaka molitva traje desetak minuta. Jedna rano-jutarnja prije svitanja, jedna ujutro, jedna oko podne, jedna poslijepodne i jedna navečer. Možda vam to zvuči kao veliko odricanje od ovog našeg svakodnevnog života, ali curama se u očima vidi samo ljubav i neiskvarenost. Mislim da nikada nisu nikoga niti povrijedile, niti nešto ružno o nekome rekle. Uhhh, kada bi nas više bilo takvih….
Pričale su mi i o velikom muslimanskom postu, odnosno Ramazanu. Što se to točno događa u njima i oko njih za vrijeme trajanja Ramazana. Najveći razlog tog velikog posta je suosjećanje s ljudima koji su okruženi neimaštinom, te ljudima koji nemaju osnovne životne uvjete, odnosno hranu. To je zapravo i najveći razlog zašto je za vrijeme Ramazana zabranjeno jesti tokom ‘bijelog’ dana.
Još jedan od bitnih razloga je ‘obitelj na okupu’. Njihovo okupljanje nikad nije tako intenzivno i veliko kao u vrijeme tog ‘blagdana’. Okupili bi se poslijepodne sat-dva prije sumraka, te svi zajedno pripremali večeru, ogromnu večeru, koju bi počeli jesti nakon što se sunce sakrije. Ti trenutci kada je hrana gotova i poslužena na stolu, a tebe izjeda glad iznutra zato što ju još neko vrijeme ne smiješ jesti, ti trenutci su daleko najintenzivniji te baš tada polako dolazi suosjećanje s ostalim ljudima. Tada se javlja zahvalnost na tome što uopće imamo nešto za jesti.
Još jedna noć koja me je stavila u razmišljanje…
Izvorni tekst pročitajte ovdje, na blogu Tomice Kristića.
O autoru:
Moje ime je Tomica Kristić. Rođen sam u Varaždinu u kojemu sam proveo dobar dio života.
Strast prema putovanju u meni je bila prisutna cijeli život i 2015. godine sam odlučio konačno poduzeti nešto u vezi toga. U listopadu te godine započeo sam svoje prvo veliko putovanje. Krenuo sam autostopom iz Hrvatske prema Novom Zelandu te ga nazvao 'Putovanje u Međuzemlje'. Prije puta računao sam da će mi za to trebati dvije godine...ali sada kako sam na putu već duže vrijeme, shvatio sam da će mi put trajati barem tri godine. Putovanje je dosta izazovno zato što je low-budget , a krenuo sam sa samo 1500 eura. Ta činjenica rezultirat će snalaženjima oko financija koje ću provoditi na samome putu. Bit će tu volontiranja u zamjenu za smještaj i hranu te povremena pronalaženja jednotjednih ili čak dvotjednih poslova u zamjenu za novac.
Tako da, drag moji čitatelji, na ovom blogu možete pratiti sve moje avanture i dogodovštine koje će me zadesiti na istom, a pratiti me možete i na Facebooku.
Ponekad čovjek treba otići daleko od doma, daleko u svijet, da bi vidio gdje živi. Zato, isplovimo svi iz ove naše sigurne luke i krenimo u svijet, krenimo u otkrivanje, sanjanje i istraživanje.