Jedna me se žena iz tog šarolikog muško-ženskog društva posebno dojmila. Ona je ujedno bila i jedina koja mi je postavila pitanje vrijedno daljnjeg promišljanja.

Na što si najponosnija u svom životu?, upita me. Osim ljudi na koje se mogu osloniti, te knjiga koje sam napisala, odgovorih joj, najponosnija sam na vlastitu samostalnost kojoj težih još od tinejdžerskih dana, te na emotivnu i financijsku neovisnost koja mi dopušta da svijetom koračam glavom u oblacima, ali nogama čvrsto na zemlji. Nasmija mi se i zahvali na odgovoru. Iz izraza njezina lica osjetih da je u mom odgovoru pronašla sebe.

Ne skrivam. Odrasla sam u strogoj, patrijarhalnoj obitelji u kojoj su najvažnije životne odluke dolazile od strane vrlo autoritativnog oca. Bilo da se radilo o pitanjima studija, određenih hobija, polaganja vozačkog ispita, izlazaka ili nečeg trećeg, sve su moje potencijalne želje i odluke morale proći kroz filter očeva rigidnog pogleda na svijet, što me zahvaljujući buntovom karakteru, priznajem to vrlo otvoreno, u najosjetljivijim godinama izluđivalo do krajnjih granica. Živeći pod istim krovom s roditeljima, koji su meni i sestri dakako željeli samo najbolje, nisam se mogla oteti osjećaju da me njihov strog odgoj i pretjerana kontrola pretvorio u osobu gladnu vlastite slobode, i još važnije, životnih želja poput one da studiram književnost i filozofiju, te da posjedujem vlastiti automobil, po mogućnosti VW Bubu koja je za mene oduvijek bila simbol slobode i novih, još neistraženih životnih puteva.

S devetnaest godina sam se odselila od roditelja. Želja za slobodom i neovisnošću očito je bila jača od svega.

Umjesto na izlaske i odjeću, kao što je to bio slučaj mojih vršnjakinja, svoj sam novac trošila na stanarinu, režije i rate vozačkog ispita, radeći i do nekoliko honorarnih poslova uz redovni studij koji sam pohađala. „Rad, red i disciplina“ postala je vrlo rano životna deviza koja mi je prečesto remetila bezbrižne dvadesete, ali koja je u konačnici doprinijela tome da u svojim vlastitim očima postanem dovoljno hrabra i samostalna žena, potpuno drugačija od one u koju bi se zasigurno pretvorila da sam ostala usidrena u patrijarhalnom okruženju roditeljskog broda.

Položivši vozački osjećala sam da mogu sve. Nikada neću zaboraviti kada sam prvi put sjela u svoj polovni Volkswagen Polo koji sam kupila nakon godinu dana rigorozne štednje. Nije bila toliko željena Buba, ali je bio vlastiti automobil, vidljivi dokaz moje prve životne „pobjede“.

Natočivši pun rezervoar vozila sam se satima, sama, od Rijeke do Opatije i nazad, smijući se sebi i svojoj novopečenoj slobodi. Osjećala sam tada. I još uvijek to osjećam.

Da nas naše vlastite ambicije moraju nositi preko vidljivih i nevidljivih granica. Da moraju pomicati sat naših unutarnjih težnji i želja. Da nas moraju hraniti i čeličiti, biti produžetak nas samih. Da nas moraju hrabriti da se odvažimo, probamo, da se usudimo. Čak i ako to znači, kao u mom slučaju recimo, vrlo rani odlazak iz sigurnog, roditeljskog gnijezda.

Početak samostalnog života bio je poput adrenalinske vožnje u lunaparku koji je protresao i najmanji atom mog bića, osjećaj koji je značio samo jedno – toliko željenu slobodu, ali i potpuno preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Neovisna od tuđih odluka, tuđih raspoloženja, i naposljetku i nikako ne najmanje bitno, neovisna od tuđeg novčanika, shvatila sam da je od svih ovisnosti na svijetu na kraju ipak najljepša – gospođa neovisnost.

A što se tiče moje dječačke želje u obliku VW Bube, još uvijek je želim i zato ni najmanje ne sumnjam da ću je uskoro gledati na vlastitom pločniku. Jer želje, želje su da se troše...

Ako i ti imaš svoju Volkswagen priču (a znamo da imaš!), podijeli ju s nama i to ovdje.