Preživjela samo jedna od pet beba. Liječnici uzeli novac, a dijete mi urmlo. Mojem je sinčiću uskraćena prilika da preživi. Od osam beba, umrlo ih osam. Beba nije dobila šansu. U Hrvatskoj umire pet puta više beba nego u Europi...

Ovo su bili naslovi tekstova u hrvatskim medijima 2003. godine. Podaci o umiranju djece nakon operacije srca u Hrvatskoj bili su poražavajući. S jednom vrstom srčane mane, transpozicijom velikih krvnih žila, u Hrvatskoj je operaciju preživljavalo tek desetak posto djece. U ostatku Europe tu istu operaciju preživljavala su skoro sva djeca. Negdje njih 90 posto, a u mnogim zemljama je operacija spašavala i svu operiranu djecu.

U pomoć je hrvatskim kolegama 1993. prvi put stigao američki krirurg dr. William Novick. Sve do 2002. on je nekoliko puta godišnje dolazio operirati djecu i educirati hrvatske liječnike, u prvo vrijeme dobrovoljno a potom na ugovor. A onda su i dr. Novicka optužili zbog sumnjivih smrtnih slučajeve beba koje je operirao. Ustanovilo se da je od 600 djece koje je Novick operirao, umrlo njih 107. Rijetki su ga branili. Dr. Ivan Malčić, koji je prvu kateterizaciju srca izveo prije 28 godina, govorio je da je vrhunski američki stručnjak bio vrlo požrtvovan i spreman na sebe preuzeti i tuđe greške, da je radio u vrlo lošim uvjetima. Mnoga su mu djeca na operacijski stol došla prekasno. Za jednu srčanu manu kod koje je smrtnost u svijetu bila 15 posto, Novickova stopa bila je 50 posto. No propustilo se tada naglasiti da hrvatskim karidiokirurzima u istom razdoblju od dvije godine nije preživjelo ni jedno jedino dijete. Operirali su ih osmero. I sva su ta djeca preminula poslije operacija. Kad je Novick otišao, složene operacije potpuno su prekinute, za većinu djece neko je vrijeme jedini spas bila operacija u inozemstvu.

Hrvatsko zdravstvo, odnosno oni koji ga vode, i danas zaslužuju najžešće kritike. Ali treba jasno reći: Novickova priča pokazuje da je prije 20 godina stanje bilo još gore, gotovo beznadno. Ne ponovilo se!