Sasvim očekivano, Milan Bandić i Željko Kerum bili su glavne zvijezde i ovih lokalnih izbora.

Ne samo zbog činjenice da su branili fotelje gradonačelnika dvaju najvećih hrvatskih gradova, nego su opravdavali titule demagoga i populista, simbola sramote i propasti, predmeta ismijavanja i poruge, te nadasve upozorenja što se sve može dogoditi kad takvi osvoje vlast.

Kao politički sijamski blizanci u ovoj su kampanji simultano zloupotrebljavali svoju funkciju u predizborne svrhe, koristili javna sredstva, prisvajali gradske projekte za privatnu kampanju, baratali sumnjivim financijama i grčevito se borili za ostanak na funkciji.

Međutim, u sveopćoj gužvi dogodilo se nešto veoma zanimljivo. 

Na prošlim lokalnim izborima Željko Kerum uspio je Splitu prodati priču da će on biti njihov Bandić: agilan, poduzetan, marljiv, beskrupulozan i nepolitičan vizionar koji gazi birokratske, zakonske i sve ostale prepreke kako bi prokrčio put prema realizaciji pojedinih projekata i razvoju grada.

I dok je Kerum, kao friško izabrani gradonačelnik, špijunirao gradske službenike kako dolaze na posao u Banovinu -  očito tražeći način kako on ne mora dolaziti - Milan Bandić je te iste 2009. godine u kampanji za predsjedničke izbore krenuo u novom pravcu.

Oslobodio se okova Partije, uhvatio križa i oltara i promovirao kao nova uzdanica radikalne, klerikalne, nacionalističke desnice. Dao je trg Franji Tuđmanu, borio se protiv "crvene Hrvatske", uživao potporu Kaptola i protrljao u život one duhove koji su prethodnih godina bili silom ugurani u Sanaderovu političku svjetiljku.

Danas, četiri godine kasnije, Kerum po istom modelu Splitu opet prodaje priču o tome da će biti njihov Bandić: podiže spomen ploču bojni HOS-a Rafael Boban, zabija križ na Marjanu, podiže spomenik Franji Tuđmanu, ustupa Poljud Thompsonu...

Da bi istovremeno Bandić okrenuo kampanju u drugom smjeru. Umjesto da u bitku s Rajkom Ostojićem i SDP-om opet vodi na ideološkom terenu - crni protiv crvenih, desni protiv lijevih, vjernici protiv ateista - i tako maksimalizira svoj učinak, on se iznenada okrenuo centru. Ideološki i geografski.

Pa tako promovira Zagreb kao kulturnu destinaciju, uvodi projekt besplatnih bicikala u centru grada, reklamira biciklijadu u Prepuštovcu, pokreće besplatni internet u centru grada, obećava besplatne školske udžbenike, a na svoju listu slaže mnoge ugledne Zagrepčane, naročito žene: liječnice, sportašice, ekonomistice...

Na taj način okrenuo se onim umjerenim glasačima, mladima i modernima, roditeljima i profesionalcima, stavljajući u drugi plan Boga, vjeru i naciju, desnicu, domoljublje i branitelje.

Naravno, sve to izazivalo je podsmijeh, zgražanje, pa i bijes onih koji su u tome vidjeli čistu manipulaciju: nagrade za mobilnost nije bilo, kao što nema ni novca za školske udžbenike, gradski bicikli su privatni projekt, besplatni wi-fi tuđa ideja, dok su plakati za biciklijadu financirani iz gradske blagajne, via kulturno-umjetničkog društva.

A svi oni uglednici koje je izložio na plakatima žrtvovali su dio svog ugleda, svrstavajući se uz debelo kompromitiranog gradonačelnika.

No, sudeći prema anketama, Bandiću se to isplatilo. Kerumu očito nije.

Njegovo okretanje Bogu i Tuđmanu, križu i naciji, nije se percipiralo tek kao loše prepisivanje Bandićeve predsjedničke kampanje, nego još više, izraz krajnjeg očaja u trenutku kad je drugi krug sve dalje.

Baš kao što se i Bandić onomad uhvatio križa i krunice tek kao zadnjeg sredstva za priključenje Ivi Josipoviću u drugom krugu. Sada se, pak, vratio oprobanim receptima za pobjedu na svom terenu: od borbe protiv snježne kataklizme, one na kojoj je Kerum pao, pa sve do kampanje bez kampanje, odnosno korištenja gradonačelničke funkcije za potenciranje vlastitih šansi.

Uz, naravno, nesebičnu pomoć SDP-a, odnosno Zorana Milanovića. Njemu bi Bandić trebao podići spomenik u slučaju pobjede, zato što ga je svojim petljanjem praktički podigao iz mrtvih.

Bandić je u ovoj kampanji, na užas mnogih, opet pokazao da je populist od formata i demagog bez premca, dovoljno fleksibilan da iskorištava sve resurse, sve recepte i sve trikove kojih se može dosjetiti. I da mudro odustane od onih već potrošenih.

Kerum se, pak, pokazao kao blijeda kopija Milana Bandića, nakaradna karikatura populističkog gradonačelnika, kao politički "one hit wonder". Čini se da ipak nije dovoljno nabiti pršut na čelo. 

Poželjno je da ispod njega ipak postoji neka supstanca.