Sve bi bilo puno lakše da je makar netko od njih desničar, makar deklarirani.
Ovako, obračun na ljevici, prožet hladnoratovskom retorikom, neimenovanim izvorima i talačkom krizom, u društvu naviklom na svrstavanje u ideološke torove i razvrstavanje po crno-bijelim šablonama, izaziva priličnu pomutnju.
Tko je u pravu, Zoran Milanović ili Ivo Josipović? Koga treba podržavati? Uz koga se svrstati? I protiv koga? Jer, ako Hrvati nešto vole, to je znati protiv koga se bore. Više nego za koga.
Nažalost, ovaj tihi rat predsjednika države i Vlade, koji traje već tri godine i izbija na mahove, događa se u istom partijsko-svjetonazorskom krugu. Među kolegama. Drugovima.
I više podsjeća na kohabitaciju nego na partnerstvo političara koji su "zacrvenili" Hrvatsku.
Obračun taština
Umjesto ideološke, na djelu je obračun taština, moći i interesa, a u cilju pukog političkog opstanka, u kojem su oba suparnika formalno na istoj strani, a zapravo sve udaljeniji.
Evo kako to izgleda.
Prošloga vikenda, tjedan dana od izbijanja prosvjeda u Vukovaru, Josipović je izašao u javnost s najavom svoje fantomske inicijative, koja je ohrabrila stožeraše. Milanović je na to poludio, pitajući se gdje je predsjednik sve to vrijeme bio i zašto nije Vladi pružio javnu podršku u provođenju zakona.
Nekoliko dana kasnije, Milanović se Josipoviću osvećuje tako što preko novina plasira priču o tome da bi Saša Perković trebao dati ostavku na mjesto savjetnika na Pantovčaku. Predsjednik je na to poludio, uzvrativši komentarom kako priča oko uhidbenog naloga sliči na "talačku krizu", te da Milanović plasira priču o Saši Perkoviću kako se ne bi pričalo o "Lexu Perković".
Šamar na šamar. Pljuvačka na pljuvačku. A sve ufino.
Ljevičari mijenjaju strane
Desnica se udobno zavalila u fotelju i uz porciju kokica uživa u boksačkom meču, dok izluđeni ljevičari svako malo mijenjaju strane.
Oko Lexa Perković napadaju Milanovića zbog rata s Bruxellesom, oko ćirilice kritiziraju Josipovića koji se ulaguje desnici, premijera napadaju zato što mu je Vlada neuspješna, od predsjednika očekuju da se više angažira.
Uglavnom, kaos.
Bilo je toga još. Recimo, kad je Josipović zaratio s Miloradom Pupovcem i udario na tjednik Novosti zbog afere ZAMP, Milanović je odmah stao na Pupovčevu stranu, financijski podržavši njegove novine, premda ga godinama nije mogao podnijeti. Danas mu Pupovac vraća uslugu tako što ga jedini podržava u ratu s Viviane Reding.
S druge strane, Milanović ne podnosi Mladena Bajića kojem upravo Josipović čuva leđa, a Goran Radman proglašava se Josipovićevim kadrom, što premijerovi ljudi dokazuju uređivačkom politikom HTV-a koji redovito napada Milanovićevu Vladu, a promovira šefa države.
Umreženi Josipović
I kako trvenje raste, a počelo je još u Josipovićevoj kampanji od koje se Milanović distancirao, tako se i SDP-ovci razvrstavaju u tabore. Jedni kod Josipovića traže zaštitu od neuračunljivog Milanovića, drugi u "neumreženom" Milanoviću vide protutežu "umreženom" Josipoviću.
Čak ni zavađeni članovi državnog vrha ne znaju kako bi se postavili.
Milanović je od Josipovića, kao popularnog predsjednika i bivšeg SDP-ovca, očekivao podršku prilikom preuzimanja vlasti, u rezovima i reformama, u nepopularnim potezima i obračunu s desnicom. Ali očekivanja nisu ispunjena.
S druge strane, Josipović je nesmiljeni populist, umrežen s medijskim tajkunima, biznismenima, s državnim odvjetnikom i spreman je učiniti sve i ulagivati se kome god je potrebno, kako bi osigurao drugi mandat. A povezivanje s neuspješnom i nepopularnom Vladom treba mu kao i sjekira posred čela.
Milanović sve to prezire. Taj Josipovićev oportunizam, licemjerje, to skrivanje i komplotiranje, prezire to što je Josipović popularniji od njega, kao što prezire ljude s kojima je predsjednik umrežen.
Birajte strane
Na čijoj bi onda strani trebali biti članovi SDP-a, njegovi birači, kao i dobar dio liberalne i ljevičarske javnosti?
Ivica Račan vodio je svoje ratove sa Stipom Mesićem, kao što je Mesić sklapao svoja primirja s Ivom Sanaderom. Ali ovo je druga vrsta kohabitacije.
Totalno bezvezna.