Većina klijenata s kojima radim psihoterapiju osobe su u tridesetim i četrdesetim godinama, drugim riječima, osobe koje već godinama ne žive s roditeljima, koje su neovisne i sposobne brinuti se za sebe. Zato i nije toliko neobično kada se pitaju zašto pričamo o njihovim roditeljima ili njihovom djetinjstvu. Mnogima od njih je teško zamisliti da bi nešto što se dogodilo tako davno moglo danas nekako utjecati na njihov život „Odrasla sam osoba i neću kriviti svoje roditelje za probleme koje imam kao
odrasla osoba.“ ili „Imao sam normalno djetinjstvo.“

Ipak, više je razloga zašto je dobro tijekom rada na sebi osvrnuti se i na djetinjstvo i na naše roditelje.

Svatko od nas predstavlja jedinstvenu kombinaciju urođenih karakteristika i svega onoga što smo iskusili tijekom života. Kada bismo mogli promijeniti bilo što u toj kompleksnoj jednadžbi, mi više ne bismo bili ona osoba koja trenutno jesmo.

Da, nas je oblikovala i naša prošlost, naši roditelji i drugi bliski i značajni ljudi.

No, i naše osobine i način na koji smo reagirali na ta iskustva također su bitan faktor. Nekakav dokaz tome su braća i sestre koji potječu iz istih obitelji, a opet se toliko razlikuju jedno od drugoga.

„Dva dječaka, blizance, odgojio je otac alkoholičar. Prvi dječak je kao odrastao muškarac postao alkoholičar i kada su ga pitali zašto se to dogodilo rekao je „Gledao sam svoga oca.“ Drugi dječak kao odrastao muškarac nikada nije pio, a kada su ga pitali kako se to dogodilo rekao je „Gledao sam svoga oca.“

Kada bismo na svoje roditelje mogli gledati na posve objektivan i nepristran način, čak i ako smo imali normalno i sretno djetinjstvo, mi bismo u njihovim postupcima mogli pronaći niz pogrešnih postupaka u odnosu na nas.

Ne radi se o traženju dlake u jajetu ili svaljivanju svega onoga što ne valja na leđa svojih roditelja, nego o pokušaju da ih sagledamo kao nesavršene ljude koji griješe. Naposljetku, i mi smo nesavršeni ljudi i mi griješimo.

No, kada smo maleni i kada pred nama stoje veliki roditelji o kojima ovisi naš opstanak, skloniji smo krivnju i za slučajne grubosti, koje se događaju svima, pripisati sebi. Ako uzmemo u obzir da mnogi od nas potječu iz obitelji u kojima okolnosti nisu bile niti blizu ideala, u kojima je bilo i zlostavljanja, onda se možda u nama zbog naše prošlosti krije mnogo izvora krivnje koju bi mogli barem ublažiti ako je izložimo dnevnom svjetlu.

Uostalom, što znači normalno djetinjstvo?

Znači li imati normalno djetinjstvo zapravo odrastati u imućnoj obitelji u velikoj kući u svojoj sobi u kojoj smo cijelo djetinjstvo proveli budni jer nas je bilo strah sjena koje vrebaju ispod kreveta ili iz ormara? Ili imati normalno djetinjstvo znači da je naš otac bio alkoholičar, ali bili su to i drugi očevi u kvartu grada u kojem smo odrasli pa se naše djetinjstvo ne razlikuje previše od djetinjstva druge, sada već odrasle, djece? Ili imati normalno djetinjstvo znači da nas je jako volio onaj isti djed koji je tukao baku kada bi popio kap alkohola više? Ipak nije tukao nas. Ili je normalno djetinjstvo ono u kojem su se naši roditelji rastali jer je otac bio odrasla verzija Petra Pana koji nije znao kako biti odan odrastao muškarac svojoj supruzi i otac svojoj djeci?

Da, naši roditelji nemaju vremeplov i ne mogu se vratiti u prošlost i popraviti sve one stvari u kojima su pogriješili i kojima su nas povrijedili, ali za nas može biti korisno shvatiti kako za neku nenamjernu grubost ili namjerni šamar nismo bili krivi mi i to što mi bazično ne valjamo.

Vjerujem da u trenucima neprikladnog ponašanja prema nama većina naših roditelja to nije činila s namjerom da nam zagorča ostatak života, nego jednostavno nisu znali bolje ili drugačije. Kada su se neprikladno ponašali prema nama, činili su to iz nekakvih svojih razloga, a ne zbog nečega u nama.

Uz to, ako riječ „krivnja“ zamijenimo s riječju „utjecaj“ tada ni ne govorimo krivnji nego o utjecaju koji su roditeljski stavovi i postupci imali na nas tijekom našeg odrastanja.

Svrha istraživanja utjecaja nije upiranje prstom i zauzimanje uloge žrtve koja danas kao odrasla osoba ne može ništa učiniti kako bi joj život bio bolji, nego pitanje želimo li da nešto iz prošlosti utječe na našu sadašnjost, živote koje sada vodimo i odnose koje sada imamo.

Sigurno će za dio utjecaja koji su roditelji imali na nas odgovor biti „Da.“ jer su očito nešto i dobro učinili i na mnogo načina i pozitivno utjecali na nas kada tražimo odgovore na pitanja koja nemamo i želimo da nam život bude bolji, a mi zadovoljniji.
Drugim riječima, kada se na psihoterapiji otvori tema roditelja svrha tog razgovora o roditeljima nije okrivljavanje roditelja i izbjegavanje osobne odgovornosti. Osim toga, možda je i neodgovorno ne razmisliti o mogućim ranama i ograničenjima iz djetinjstva.

Ne povređujemo svoje roditelje i ne izdajemo ih pogledom u prošlost, a moguće je da povrijedimo sebe i druge ako ne pogledamo.

Mnogo puta se radi o tome da bez svjesnog truda niti ne možemo pogledati u te rane jer su skrivene ispod mnogih slojeva racionalizacije zbog kojih smo potisnuli koliko nas je nešto zapravo boljelo kada se događalo.

Sve one stvari zbog kojih smo plakali kao djeca, sve stvari koje su nas boljele, svaki puta kada smo se pretvarali da nas nešto ne smeta, a smetalo nas je – sve te stvari ne nestaju. Sva ta iskustva su pohranjena negdje u nama i čekaju priliku da ugledaju svjetlo dana i da ih pogledamo iz drugačije perspektive.

Ako samo krivimo svoje roditelje i smatramo ih odgovornima za svoj život sada, to za nas može biti kontraproduktivno i neće promijeniti apsolutno ništa od onoga čime smo nezadovoljni. Nismo ničime zaslužili neprikladno ponašanje svojih roditelja. No, nisu naši roditelji ti koji nas sada tretiraju loše. To smo mi. Naše misli. Naše emocije. Naše ponašanje.

Dugoročno gledano ljutnja i okrivljavanje roditelja nam neće pomoći i neće nam pomoći da se maknemo s mjesta jer ne možemo promijeniti prošlost, a ne možemo promijeniti niti druge ljude, niti je nužno smisao prekapanja po prošlosti konfrontiranje roditelja (iako ponekada i to može biti korisno).

Poanta prekapanja po prošlosti nije potraga za nekakvom patologijom i dokazom da mi ne valjamo i da smo bazično loše osobe ili da su to naši roditelji, nego razumijevanje na koje smo se sve načine prilagodili uvjetima života u kojima smo živjeli. Jasno je to da se naša iskustva iz djetinjstva razlikuju, da su neka više bila obilježena srećom i sigurnošću, a neka više strahom i tugom. No, djetinjstvo svake osobe je jedinstveno, a normalnost je relativan pojam čija definicija ovisi o tome koga pitamo što je normalno.

Ono što nam može pomoći je što objektivniji pogled u prošlost, previjanje i prematanje rana iz prošlosti, pronalaženje odgovarajućeg protuotrova za rane koje su inficirane otrovima koji im ne daju da zacijele. Ono što nam može pomoći je shvaćanje koje su to nezadovoljene potrebe iz djetinjstva koje vučemo za sobom, a koje nas bole i koje nikako da zadovoljimo jer niti ne znamo koje su ili ih samo odbacujemo kao predjetinjaste.

Ono što nam može pomoći je preuzimanje odgovornosti za to da smo mi ti koji nas povređuju u sadašnjosti. Povređuju nas naše misli, naše emocije i naša ponašanja, a to je nešto na čemu možemo početi raditi odmah i ovisi isključivo o nama.

Literatura

Gressel, J. (2016). Is Our Childhood Really to Blame for Everything? 
Taylor, J. (2012). Personal Growth: Blame Your Parents for Your Problems!

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.