Šou pred Franjinim očima

Ne znam što se događa posljednjih tjedana, ali nešto je divlje u zraku i to nešto divlje je očito zahvatilo i sve one koji sjede za volanom. Dnevno napravim minimalno pedesetak kilometara jer tako je to kad živiš u ruralnom području i putuješ svaki dan na posao u Zagreb.

Nema tjedna, a da ne naletim na neku prometnu nezgodu, a što se situacija u prometu na dnevnoj bazi tiče, da ne pričam. Svatko tko ima vozačku dozvolu i vozi - točno zna o čemu govorim, ali imamo ovotjednog šampiona.

Prekjučer sam vozio Vukovarskom, u smjeru Savske i na semaforu kod Lisinskog dogodilo se nešto što još u prometu nisam doživio, a svega sam se nagledao u ovih dvadeset godina za volanom. I sva sreća, nisam bio sudionik – tek slučajni promatrač.

Budući da ova zima sa zimom i nema baš neke veze i neuobičajeno je toplo, za vrijeme vožnje bočno staklo mi je nekoliko centimetara spušteno pa sam sve mogao i čuti. Kad smo kod vremena, ne volim ovakvo vrijeme jer ujutro moram strugati led sa šoferšajbe i nositi rukavice, a već nekoliko sati kasnije gotovo pa je potrebno u autu uključiti klimu.

Stojim na semaforu, taman sam se zaustavio na žuto i čekam… Gledam u Franjin spomenik i mislim si koliko je već sranja bilo oko jednog jedinog spomenika. Od same gradnje, pa do svečanog otvaranja. Preko zabrane prilaska spomeniku narednih godinu dana koju je dobio Erceg, iscrtavanja srpa i čekića pa do naslova od neki dan „Jaja nagrizla Tuđmana – mora na popravak“.

Koja smo mi država i čime se mi zamaramo, a kud god da se okreneš gomila svjetovnijih i svakodnevnijih problema. I dok sjedim i čekam svoje zeleno – čujem trubu negdje iza sebe. I onda je krenuo šou.

Ukazao se pobjednik ovog tjedna. Ukazao se u crvenoj Bubi. Onoj novijeg dizajna. Došao je ne uz fanfare već uz trubu. Pobjednik u natjecanju: Ja sam sirovina nad sirovinama.

Nisam uspio taj tren shvatiti što se točno dogodilo, ali znam da je Sirovina urlao na nekog starijeg gospodina u Cliu s lijeve strane. Oni su bili u one dvije trake koje skreću lijevo prema Nacionalnoj. I sve to pred Franjinim očima.

Majčina rodnica

Ne znam tko je što prometno „zgriješio“, ali ono što sam čuo je bilo prestrašno. Uznemirujuće. Sirovina ne samo što je sirovina, ne samo što je pobjednik tjedna nego je i šampion u količini izgovorenih je*em ti mater u 45 sekundi. Sirovina je spustio suvozački prozor i prosuo svo svoje „biserje“.

Ne pred svinje nego pred starijeg gospodina u Cliu koji je isto spustio prozor i pokušao se ispričati što implicira da je očito on nešto skrivio, ali sasvim nebitno za priču jer nikome se srećom ništa nije dogodilo. Sirovina je uspio u nešto manje od minute toliko puta izgovoriti je*em ti mater da se nisam mogao tomu načuditi. I sad se čudim.

I nije to bilo uobičajeno je*anje majke. Ne, ne. Ovo je bilo je*anje matere na sto načina. Psovanje uzdignuto na najviši mogući nivo. U pi*ku, u usta, mrtvu mater, krvavu mater, prokletu mater…, a ubacio je i psa. Strava. Ovoliku količinu specijaliziranih psovki u tako kratkom vremenu nisam čuo nikada u životu. Nikada do tog trenutka, a vjerujem da ovako nešto nikada više niti neću imati prilike čuti.

I mogu živjeti s tim. Gdje treba potpisat´? I nitko, ali nitko ne bi ovako nešto trebao čuti, a kamoli izgovoriti. Pa dobro – zašto?
Opsujem i ja, da ne glumim sad neku moralnu vertikalu, ali ovo je van svake pameti. Suosjećao sam s gospodinom u Cliu, ali nisam mogao ništa napraviti jer sam bio predaleko. Bilo mi je žao gospodina u Cliu i njegove toliko puta spomenute majke. Užas, grozno, strašno.

Meni je bilo neugodno i imam osjećaj da sam bio crveniji od crvenog na semaforu, a kako je tek negdje bilo tipu u Cliu. Čudi me kak´ je frajer bio toliko cool. Ja bih vrlo vjerojatno izašao van iz auta i sukobio se s tipom.

Nisam agresivac, nisam tip od svađa i fizičkih obračuna, ali to su one situacije kad jednostavno nisi svjestan svojih postupaka. Smrkne ti se i popizdiš. I napraviš nešto što vjerojatno trezven nikada ne bi napravio, ali Sirovina je bio prebrutalan.

U najgorem, najnegativnijem i najprostijem mogućem smislu. To je onaj tip sirovine za kojeg se pitaš – kako sirovini objasniti da je sekundarna. Bilo mi je žao i Sirovine jer vjerojatno nije lako ustati svaki dan i živjeti sam sa sobom s takvim mentalnim sklopom u glavi.

Zamisli samo koji je to „state of mind“ kad te nečije krivo prestrojavanje ili ubacivanje toliko može izbaciti iz takta da nepoznatoj osobi, u ovom slučaju starijem gospodinu sasuješ toliko „je*em ti mater-a“. Ovakvi tipovi su za ozbiljnu i hitnu psihijatrijsku dijagnostiku. I još hitniju terapiju. Pitam se da li njega to njegovo stanje boli?

Naglo kočenje može biti jako bolno

Jednom prilikom sam vidio kako se na Slavonskoj jedna gospođa na upaljeno crveno na semaforu nije na vrijeme zaustavila i lagano je trknula tipa ispred sebe. Ok, događa se. Tip je u trenu izletio van, počeo urlati, lupati po autu i otkinuo ženi retrovizor. Ej, otkinuo retrovizor?????

Bili su sa suprotne strane pa ne znam kako je završilo, ali sam vidio da je netko iz auta iza gospođe izašao i krenuo joj u pomoć. Čovječe… Pa gdje rastu ovakvi divlji primitivci? Čime se hrane? Jesu li zanemarivani u djetinjstvu? Zlostavljani? Ispali roditeljima nekoliko puta na glavu dok su bili mali? Nije mi jasno koji je to klik u glavi.

Shvaćam ja da ima prometnih situacija koje te izbace iz takta, ali… Mene najviše ljute vozači koji ne znaju čemu služi žmigavac. Pa dobro, jel´ toliko teško dati žmigavac kad skrećeš lijevo ili desno. Pa nema žmigavac sto kila da ga je toliko teško uključiti. Ne iziskuje ne znam kakav fizički napor. Ako na nešto popizdim, onda je to upravo situacija kad netko ne uključi žmigavac.

I one fore, kaj mene briga kud on ide i kud skreće ne priznajem jer sam se nekoliko puta skoro zaletio u takve „bez žmigavca“ bisere koji samo zakoče i odluče skrenuti tako da me jako zanima kud si krenuo. Bitno mi je to. Da ne završimo zajedno na procjeni vozila.

Gle´ stari – ne čitam misli, uključi taj žmigavac, ne košta te ništa. Na nerve mi idu i oni koji se bezobrazno ubacuju, uguravaju se bez reda i poretka. Samo onako – naprasno. I onda moraš nagazit na kočnicu k´o manijak jer ćeš se inače zaletit´ u tipa. Ili žensku. Nebitno.

I famozno je to što razina bezobraštine i manijakalnih ubacivanja raste s vrijednosti auta koji isti ti voze. Ne znam čini li se samo meni to, ali imam osjećaj da što je auto skuplji, nabrijaniji… to je vlasnik istog - vozački nekulturniji. Ne pamtim da mi se ubacuju jugići, stare fabije, mali pežoi…uvijek su to neki bijesni audiji, bembure, fensi pasati i slično.

Da se razumijemo, nisam ljubomoran to što ekipa vozi fine aute. Vjerujem da je veći gušt voziti novi Audi nego deset godina stari Megane, ali samo primjećujem da su ovi iz finih automobila ponašaju obrnuto proporcionalno finoći tog auta. Možda i krivo brijem, ali imam takav osjećaj.

I uostalom, to ubacivanje zna biti bolno jer je dost´ nezgodna situacija kad nagaziš na kočnicu, a prst ti je baš nekim poslom u nosu. Pa onda poškakljaš sinuse. Do suza.

Problem niskog tlaka rješava se vožnjom

Osim ovih što se ubacuju i ovih što ne znaju čemu služi žmigavac, ljute me i ovi što ti ne žele dopustiti da se priključiš u promet.
Jesus, kak´ me to ljuti. Gužva da veća ne može bit´. Oko gužve se ne živciram jer „rush hour“ je tu i ne možeš ga izbjeći, ali onda kad se pokušavaš ubaciti te nitko ne pusti.

Pokušavaš uspostaviti neki „eye contact“. Ma kakvi…nitko ni da bi. Namjerno te ne želi pogledati. Izbjegava te. Gleda u lijevo i lagano vozi. Samo da ne bi trebao pogled usmjerit´ prema tvojoj strani. Kakva tugica. Pa daj budi čovjek. Nemoj bit´ tak zločest.

Ili obrnuta situacija, ti si na glavnoj pa propuštaš nekog da se ubaci… pa te onda taj ne kuži, a ti si stao…doslovno…čekaš da se ubaci. Iza tebe auti već trube, ali ne… Ovaj/ova ne kuži da ga puštaš…vičeš… ajde…ajde…ajde…jok. Nula, zero. Pa onda nešto promrmljaš…spomeneš neku živinu (konja, kokoš…), nikako ne majku jer nisi Sirovina i nastaviš dalje.

Iduća kategorija ovih koji se pokušavaju ubaciti kad zastaneš - lijepo ih propustiš, a oni ništa… da bi kimnuli glavom, mahnuli, isplazili jezik…pokazali ti srednji prst…ništa, nula. Osjećaš se posrano. K´o mili volek. Pa gdje su nestale elementarna kultura i pristojnost? Uf. I na to mi poraste tlak, ali ti su male bebe za Sirovinu. Sirovinu dugo nitko neće nadmašit´.

I ako patiš od niskog tlaka, nikakva medicina niti lijekovi ti nisu potrebni, samo se malo provozaj. Znam se i ja naživcirat´ u prometu – i popizdit da ne ispadne da sam totalno cool u prometu. Nisam jer me ljute ovakve stvari kao i svakog normalnog vozača.

Samo dva puta sam baš jako popizdio. Jednom u Brežicama na kružnom toku kad sam se ubacio u kružni tok, a Slovenac je doletio k´o s raketom pa sam u retrovizoru lijepo pročitao s njegovih usana: Pi*ka ti materina. Č u pi*ka je „tvrdo“ jer Slovenci nemaju meko „ć“.

Zanemarimo sad tezu kako ne postoji meko i tvrdo č. Postoje č i ć…bla… Kod Slovenaca je sve Č. I još je bio toliko bezobrazan da mi je pokazao srednji prst. I kaj sam ja trebao napravit? Pokazao sam i ja njemu. Da, sramim se, ali baš mi je dig´o tlak. I nemam ništa protiv Slovenaca – da se ne bi ovo protumačilo kao nešto na nacionalnoj osnovi. Dogodilo se u Sloveniji i that´s it.

Kako sam ispao seljačina na Selskoj

Drugi put kad sam dozvolio da me isprovociraju je bilo prošle godine. Neko ljeto, sredina tjedna, supersonično naporan dan na poslu, gužva da ne može bit´ veća i ideš doma. Konačno. Nema veze što će ti put trajati preko sat vremena. Ideš doma. Ljeto je.

Veseliš se sjedenju na terasi, hladnom pivu i onom dijelu dana koji svaki dan tijekom ljeta čini tako prokleto dobrim. Miliš u koloni brzinom ranjenog puža mikron po mikron. I ne vidiš kraja tom povratku kući, ali ok, voziš se. Klima radi, kompilacija Doorsa lagano svira i ok ti je. S jedne strane. S druge nije jer je gužva i dosta ti je svega. Želiš se samo dočepati kuće.

Svaki dan se s posla vraćam istim putem i uvijek imam traume od križanja Ozaljske i Selske. Dobrim dijelom Ozaljske postoji žuta iscrtana linija koja u desnoj traci dopušta vožnju tom trakom samo tramvajima i taksijima. I to je ok. Red se mora znati. Baš prije Selske, te žute trake nestaju i moraš se prestrojiti u desno želiš li nastaviti ravno.

Naravno da se svi prestrojavaju ranije jer je uvijek gužva i nemoguće je ubaciti se kasnije pa sam i ja taj dan se prestrojio malo ranije. Nekih dvadesetak metara prije nego što je dozvoljeno bio sam u žutoj traci. Iza mene se pojavio tramvaj. Ni prvi ni zadnji put. Razlika je samo u tome što je ovaj tramvajac očito imao jako loš dan. Jako jako loš dan. Loš dan k´o Sirovina.

I onda je navalio blicati sa svjetlima i sjeo na ono svoje zvone koje je ustvari truba. I nije problem što je on blicnuo i pozvonio. On nije prestajao i to je trajalo sigurno neke tri minute. Znam, u njegovoj sam traci, tamo sam gdje ne bih smio biti, ali…kaj da radim. Frajer se iživljavao. Liječio sav svoj nagomilani bijes zbog ne znam čega.

Lošeg braka, mamurluka, krivo ispunjenog listića za kladionicu, preskupog servisa za auto, maloljetna kćer mu je rekla da će postati djed ?!? Ne znam koji mu je bio, ali znam da sam mu naletio k´o budali šamar, a ne volim se baš osjećat´ tako.

Izašao sam van iz auta, stao pred tramvaj i viknuo - „Pa dobro u čemu je problem?“. I u tom trenutku je konačno prestao zvoniti onim iritantnim zvonom… Škvadra je počela sa zanimanjem pratiti što se događa. Tramvajac je prestao zvoniti samo toliko koliko mu je trebalo da spusti prozor, uputi mi dvije riječi. Citiram: „seljačino jedna“ i samo nastavio dalje zvoniti i blicati.

I nije mi preostalo ništa drugo nego sjesti u auto, i dalje slušati to njegovo zvono dok se kolona ispred mene ne pomakne još tih predugačkih dvadesetak metara. Ja sam bio u krivu, tj. bio sam tamo gdje ne smijem biti, ali to ga ne opravdava da bude Sirovina, a ja umoran i hladnog piva željna seljačina. Na Selskoj.

Budi sir

Kaže mi frend koji radi od kuće kako on ne bi imao živaca svaki dan putovati na posao u Zagreb. Da bi ispizdio i zakaj ne idem busom. Ne idem busom ne zato jer mi se ne ide nego zato jer putovanje javnim prijevozom traje dobrih sat i pol, ponekad i dva jer moraš kombinirati tramvaj i gradski bus, a autom je to ipak upola manje. O tempu života da ne pričam – u petoj brzini.

Uvijek - pogotovo uz troje djece tako da mi je auto za sada jedina opcija. I promet i sve što ide s njim. I ostali sudionici u prometu. U globalu nisam nervozan vozač i rijetko kad me tuđi „propusti“ pretjerano uzbuđuju.

Ponekad se nastojim ne živcirati i trudim se biti „keep calm“ koliko god je to moguće. I što se mene tiče ispravno je biti ljut na bezobrazne vozače. Na vozače koji ne znaju čemu služi žmigavac. Na vozače koji se ubace bez da zahvale, na vozače koji ti namjerno ne daju da se uključiš sa sporedne trake. Da, na takve treba biti ljut. I ok je ponekad promrljati – konju, budalo, babo jedna…

Kad smo kod žena i volana – odgovorno tvrdim da su žene podjednako dobre odnosno podjednako loše kao i svi muški vozači. Nema razlike između muških i ženskih vozača. Krećem od svoje gospoje. Voli vozit´, dobro vozi i još se u prometu više živcira nego ja. I ja tu blagodat koristim vrlo rado i vrlo često. Baš je super biti suvozač. Možeš svašta radit´. To je to.

Ako si u prometu, možeš se i ljutit´ jer imaš to pravo. Možeš i diskretno prokomentirati nešto, ali nemoj biti Sirovina. Budi samo sir. Biti samo sir u prometu je ispravno i ok. Ponekad i poželjno jer ti onda bude i lakše. Malo se ispušeš, ali neka to bude unutar tvog automobila.

Još poželjnije da to bude samo unutar tvoje glave. Neizrečeno naglas. U tom slučaju si samo sir, a ne Sirovina kao tip s Vukovarske i tome treba težiti u prometu. Biti sir. I ako želiš biti kulturan u prometu – koristi žmigavac, propusti, daj nekome da se uključi (pa čak i ako taj netko ne zahvali), ne šizi kad se netko pokušava prestrojiti. Budi sir.

Budi uviđavan prema strancu - zamisli sebe recimo u Stockholmu u trenutku kad znaš da uskoro moraš skrenuti, a rikne ti navigacija. Ozbiljna situacija. Pa zar će ti biti lakše ako ti neki švedski Sirovina Bjorn viče "Ga och dra nagot gammalt over dig". Naravno da neće. Još ćeš se i zabiti u nekog od nagomilanog stresa. Pa znaš ti kol’ko košta servis u Švedskoj.

U prijevodu to znači “Idi i sakrij se pod nešto staro.” ??? Da, to je psovka u Švedskoj. Vidiš kak su ti Skandinavci profinjeni. I njihove psovke su pristojne. Jedino mi Hrvati kao znak prisnosti i prijateljstva s nekim možemo reći “ma mi smo ti na pas mater”. Nemojte sa sudionicima u prometu biti na “pas mater”. Budite si frendovi. I sretno u prometu. Budite sir, a ne sirovina.

O autoru:

Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.