Došao je taj dan! Koliko god ga ja dugo odgađao, cijelo vrijeme me čeka negdje iza ugla spreman na napad. Produžio sam taj neizbježni trenutak do zadnje sekunde, ali sad je stigao. Danas sam bio u shoppingu. Shopping je aktivnost koju mnogi vole. Čak može djelovati i terapeutski. Pitajte bilo koju ženu i modnog maslačka. Ja sam zdrav kad ne idem u shopping. To mi je jedna od najmanje dragih aktivnosti u životu.

Sama činjenica da postoji mogućnost da u prvom butiku u koji ću ući neću naći sve što mi treba, u meni izaziva osjećaj nelagode. Kao da će me vanzemaljci oteti i mučiti na nekoj nepoznatoj lokaciji.

Veza s trapericama mi traje duže od bilo koje veze s bilo kojom ženom. Jednostavno sam toliko vjeran da i kad popucaju po svim mogućim šavovima ne odustajem od njih dok postoji barem jedan čitavi šav. To je ljubav. #nofilter #nomakeup traperice, a i dalje ih volim.

Imam majice koje su skoro punoljetne. Njih stalno nosim. Ove što kupujem nove uvijek pogodim takav broj da mi već za par mjeseci moja draga škemba ne stane u njih pa moramo prekinuti tu kratkotrajnu vezu. Fora je što jako puno muškaraca u shopping vodi neku ženu. Ipak imaju više iskustva, a i realno uvijek bolje odaberu od nas. Još veća je fora što ti se svaka žena toliko posveti i njoj tog dana apsolutno ništa ne treba.

Ne zanima je nijedan butik, nijedan popust, nijedne čizme. Bar tako kvalitetno lažu. I onda šećeš po onim centrima s vizijom kako ti trebaju tri stvari i kako ćeš ih odmah naći, probati i pobjeći na pivo. Ali ne možeš ti sam odabrati. Jedva uđem u traperice, ali se tješim kako ću smršati vrlo brzo samo da ne moram probati drugi par. Ali pratnja kaže: Ne može! A pratnja nije Vojko V. I tako moraš otići prema idućoj lokaciji.

Naravno da se po putu nađe kakva Intimissima ili kako se već zove u koji ona mora ući samo sekundu da nešto vidi. Ti sačekaš vani razmišljajući si kako je par sekundi u periodu cijelog života zanemarivo. Ispred vrata vidiš još par frajera koji isto tako čekaju svoju pratnju tih par sekundi. A jednom kad uđu unutra kao da su ušle u Bermudski trokut. Nestanu s lica zemlje. Zoveš ih, nema odgovora. Šalješ poruku, nema ni onog seen-a.

Par sekundi pretvori se u cijelu vječnost. Prelistao sam već sve portale, potrošio bateriju na mobitelu, popušio kutiju cigara. Oni frajeri što su na početku puni entuzijazma čekali tu sekundu sad stoje izgubljeni razmišljajući treba li zvati GSS da krene u potragu jer sami nemaju šanse da ih pronađu.

I onda, nekoliko godina kasnije (tako počne djelovati svaka minuta) one izlaze nasmiješene s bar pet vrećica nečega što im u početku nije trebalo i nije ih zanimalo. Krećemo dalje.

Pronašao sam traperice. U struku odgovaraju, ali su duge poput vela od vjenčanice. Nema veze, dobre su. Skratit ću ih. Nikad ih ne skratim, ali jedna stavka manje na dnevnom redu. Narednih nekoliko godina postat ćemo najbolji prijatelji i znati sve tajne jedno o drugome. Toliko ih cijenim i volim da im dajem i imena. Ovog puta to je Shakira. Pozadina mi izgleda dobro u njima, pa je ime logično.

Najgori su oni butici u kojima je miješana muška i ženska roba. Prođemo mi naravno prvo muški dio, ali već u tri pogleda shvatim da tu nema ništa za mene, uz svu želju da sve završim što prije. Ona će samo malo pogledati što ima na njenom odjelu. Tu onda srećeš niz drugih muškaraca koji su u istoj situaciji. Prepoznaš ih po lijenom hodu, obješenoj faci s nimalo entuzijazma i pogledom u prazno.

Dok ona razabire, ti si odlutao negdje daleko razmišljajući o tome kako nekad vrijeme prolazi ekstremno sporo. Štogod da ona proba, ti naravno moraš dati savjet. Ali teško je odlutati iz misli pa uvijek moraš imat par spremnih odgovora, kao npr. : ˝Uuuu, ovo je super!˝, ˝U ovome izgledaš full mršavo!˝, ˝Ovo moraš kupit!˝, ˝Tebi sve super stoji!˝ Ako si baš posebno inspiriran možeš ubaciti još koju parolu koja je varijacija na istu temu. Jer, realno je nebitno što ti kažeš, ona će ionako odlučiti sama za sebe. Tebe više pita reda radi da se ne osjećaš zapostavljeno.

I sad shopping već traje toliko dugo da si čvrsto odlučio u sljedećem butiku kupiti sve. Našao sam majicu koja mi odgovara. Uzeo sam je u svim bojama. Problem riješen. Ionako je bitna moja duša, a ne izgled. Ostale su samo tenisice. To je jedina stvar za koju sam kompliciran. Ne znam zašto, ali to uvijek najduže tražim. Ponuda je uvijek šarolika. Prešarolika. A kad konačno nešto odaberem, nema broja. Ako ima broja, nema boje. Ako nađem i broj i boju, baš je taj model takav da mi taj broj ne odgovara.

I onda nađem savršene tenisice. Boja, broj, model – sve je perfektno. Hodam malo u njima i divim se sam sebi. Izgledam kao lik iz neke serije. Krv nije voda. A onda me zajednički pogleda pratnja i prodavačica s tolikim neodobravanjem da od glavnog lika u seriji postanem samo statist u nekoj nebitnoj predstavi. I to glumim stablo.

Pogledam u svoje dosadašnje tenisice, toliko su raspucale da kad mičem nogama izgleda kao da govore. I kažu mi da odustanem, možemo se mi još neko vrijeme družiti. Dug je bio dan. Dosta je za danas. Odlazim kući noseći sto vrećica kao mali magarac. Od tih sto jedna mala je moja. Uspješan dan. Volim shopping. Život je lijep. Nije sve u materijalnim stvarima. I tako... Bar je Shakira sa mnom...

O autoru:

Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate... 

Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu.