Izdaja može doći u mnogo različitih oblika kao što su situacije u kojima je netko s drugima podijelio povjerljive informacije o nama, kada je netko prema nama nelojalan, neiskren i ako nas je prevario. Tijekom života se češće susrećemo s izdajama emocionalne prirode koje ne uključuju ozbiljne povrede ili smrt, a radi se o kršenju normi odnosa, odnosno, kršenju očekivanja o tome kako bi se osobe u odnosu trebale ponašati.

Ozbiljne izdaje predstavljaju najbolnija iskustva koja ćemo doživjeti tijekom svog života koja mogu negativno obojiti sve aspekte našeg života kroz produljene periode vremena ostavljajući nas u boli, zbunjenosti i nesigurnosti.

Izdaja može biti traumatična, a posljedice mogu uključivati šok, osjećaj gubitka, tugu, pretjeranu preokupaciju onime što se dogodilo, narušeno samopouzdanje, sumnju u sebe i ljutnju, a često su popraćene i značajnim životnim promjenama.

Čak i ´blaži´ oblici izdaja su uznemirujući te nas često potiču na ljutnju, zamjeranje i želju za osvetom.

Da bismo tuđe postupke ili njihov izostanak doživjeli kao izdaju, ta osoba mora biti netko kome vjerujemo. Nemoguće je da se osjećamo izdano ako prema nekome nismo gajili povjerenje te u prvi mah često odbacujemo izdaju jer nam je nevjerojatno da bi ta osoba mogla to učiniti. Poricanje ili sljepoća na izdaju često se javljaju u situacijama koje se tradicionalno ili kulturalno ne smatraju traumatičnima, kao što je primjerice prevara, te kako bi zadržali odnos sa osobom koja nas je izdala jer smo o njoj na neki način ovisni.

Izdaja je čin koji sadrži element značajnog gubitka koji se, gledano iz naše perspektive nije morao dogoditi, a dogodio se jer ga je osoba kojoj vjerujemo uzrokovala namjerno ili ga je prouzročila svojim nemarom. Za razliku od gubitka uzrokovanog iznenadnim neizlječivim bolestima, nesrećama ili smrću, kod izdaje govorimo o gubitku za koji vjerujemo da ga je bilo moguće izbjeći.

Ono što nas najviše boli je gubitak iluzije. Mi vrlo često imamo vizije toga kakve stvari jesu i kakve bi trebale biti, a koje ne odgovaraju stvarnosti i bivamo povrijeđeni kada se te vizije sudare sa stvarnošću. Gubitak iluzije nam je jednako bolan kao i gubitak nečega što je bilo stvarno te nas kao i stvaran gubitak tjera na tugovanje i propitkivanje uvjerenja prema kojima živimo.

Naša iluzorna stvarnost se iskrivljava, a do nedavno čvrsto tlo se trese pred pitanjima „Što se dogodilo? Kako se to moglo dogoditi? Tko je ta osoba?“

Osim što gubimo iluzije o drugima, ruše se i naše iluzije o nama. Propitkujemo tko smo i što smo zapravo mi ako netko smatra da se smije tako ponašati prema nama, te dolazi do smanjenja osjećaja naše vrijednosti. Možemo osjećati i sram te nam je teško utišati glasove koji šapuću „Jesam li ja kriva što se ovo dogodilo?“ ili „Trebala sam znati bolje.“ koji u svom ekstremu mogu odužiti iscjeljenje.

Neke izdaje nam ostavljaju malo izbora osim zacijeliti i nastaviti dalje sa životom, kao primjerice kada netko odluči prekinuti s nama svaki kontakt, dok ćemo se u drugim prilikama pitati da li trebamo skupiti mrvice dostojanstva i prekinuti odnos ili postoji način da zadržimo svoje dostojanstvo dok radimo na tom odnosu.

Neki autori u razmatranju izdaje spominju koncept ´interpersonalnog duga´ prema kojemu nakon izdaje imamo osjećaj da nam osoba koja nas je izdala nešto duguje i da je potrebno da kompenzira svoje ponašanje kako bi se iskupila za to što je učinila. Drugim riječima da bismo kroz određeni period vremena iscijelili svoj odnos sa drugom osobom, a ne pomeli stvari pod tepih, potrebno je da se ´izdajnik´ pokaje i iskupi za ono što je učinio.

Tu se naravno kompliciraju stvari jer se ´izdajnik´ uopće ne mora osjećati odgovornim ili priznaje odgovornost te se osjeća loše zbog onoga što je učinio i ne želi previše razmišljati o tome dok je izdanoj strani potrebno priznanje i vrijeme u kojem će se o izdaji razgovarati. Osim toga, ´izdajnik´ i izdana strana na izdaju gledaju iz različitih perspektiva te kako bi se očuvali od srama ili krivnje, imaju tendenciju vidjeti sebe u pozitivnijem svjetlu no što je to realno.

´Izdajnik´ bi mogao reći da to što se dogodilo i nije bila tako bitna stvar dok bi izdana osoba mogla zapeti u produljenom i štetnom krugu ljutnje, zamjeranja i kažnjavanja odbijajući oprostiti.

Istraživanja pokazuju da će naša sklonost da oprostimo izdaju ovisiti o nekim našim karakteristikama kao što su empatija, samokontrola i samopouzdanje; o kakvom se tipu izdaje radilo, primjerice dogodilo se jednom ili više puta, da li je bilo promišljeno ili se dogodilo u trenutku i slično; o određenim karakteristikama odnosa sa ´izdajnikom´, primjerice inače imamo dobar odnos koji predstavlja određenu tampon zonu pri suočavanju s izdajom i naravno, to da ´izdajnik´ preuzme odgovornost za ono što je učinio i da se iskupi.

Uspješno razrješenje negativnih osjećaja koje izaziva izdaja može osnažiti odnos. Primjerice, ako je ´izdajnik´ očito potresen svojim činom i čini sve kako bi se iskupio i promijenio svoje ponašanje može povećati naš osjećaj sigurnosti u odnosu. Slično, ako nakon iskupljenja možemo oprostiti, iako imamo pravo i dalje se ljutiti i zamjerati, to ´izdajniku´ govori o nama i našoj posvećenosti odnosu. Drugim riječima, iako izdaje oštećuju odnose i spone među ljudima, ponekada mogu predstavljati i priliku za učvršćivanje odnosa.

Kako god bilo, bez truda i aktivnog rada na tome da se izdaja na prikladan način ostavi u prošlosti, povjerenje zamjenjuju zidovi. Intimna izdaja od osobe koju volimo i do koje nam je stalo, oštećuje našu sposobnost da vjerujemo drugim ljudima kao što su naši prijatelji, roditelji ili djeca. Na putu vraćanja povjerenja u svijet morat ćemo proći unutarnji konflikt ideje da nam je za nastavak života potrebno povjerenje koje se užasavamo opet dati.

Da bismo u nekom trenu mogli izdaju ostaviti iza sebe, mi moramo osmisliti nova uvjerenja o tome tko smo mi i u kakvom svijetu živimo te povratiti izgubljen osjećaj vrijednosti. Moramo odvojiti sve ono što jesmo od onoga kako se osjećamo zbog izdaje i osmisliti kako to što nam se dogodilo uklopiti u svoju ličnost.

Mi nismo bezvrijedni zato što nas netko drugi izdaje. Osim tog izdanog dijela nas imamo i druge dijelove sebe koje drugi ljudi vole i cijene iako ih u najtežim trenucima ne možemo vidjeti.

Za povratak zdravog povjerenja kao alternative slijepom povjerenju i sumnjičavosti, potrebni su vrijeme i naporan trud. Potrebno je da budemo strpljivi sami sa sobom. Naša povjerljiva priroda nije izgubljena nego natučena i treba joj vrijeme da zacijeli.   Viktor Frankl je jednom rekao „Čovjeku možete uzeti sve osim jedne stvari: posljednju od ljudskih sloboda – da odabere svoj stav u bilo kakvim okolnostima i da odabere svoj put.“ Odaberite put iscjeljenja. Sretno <3

Literatura:

Amodeo, J. (2018). Dealing with Betrayal.

Frank, M.A. When You Have Been Betrayed.

Iresearchnet.com. Betrayal.

Stosny, S. (2014). Trust and Betrayal.

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.