A i ljudi su se na neki način puno brže otvarali. Tako je to s proljećem pomišljala sam, dopušta da iz nas izrastu nove mladice koje čine da osjećamo jače, više i bolje. Jedino što nam proljeće ne dopušta jest da sami odredimo koliko će takvih novih mladica izrasti iz nas. Kada bi mogli izabrati sami, zasigurno bi bilo puno lakše. Ovako se događaju situacije da nekima ne izraste niti jedna, dok drugima izraste čak i previše osjetljivih mladica.

Bilo je to proljeće i tada sam radila u jednom privatnom vrtiću. Pet dana u tjednu, nekoliko sati dnevno. Čuvala sam djecu svih uzrasta i usporedo s njima, svakodnevno rasla. Što na fizičkoj, što na mentalnoj bazi. Kada radite s djecom, oni koji to znaju, trebaju vam prvenstveno čelični živci, i ne manje bitno, puno ljubavi. Bio je to period mog života kada sam bila poprilično izgubljena u različitim poslovima koje sam radila kako bi si osigurala egzistenciju (iako sam već imala diplomu u rukama – čitaj državo hvala ti!), ali i poprilično izgubljena u vrtlogu emocija kojeg sam proživljavala na svoj opet pretjerano emotivan „sve primaš k srcu“ način. No srce na stranu, nisam ni imala vremena pretjerano razmišljati o svojim prenaglašenim osjećajima, rekoh nisam, sve do onog dana kada upoznah šestogodišnjeg dječaka Marka.

Bio je divan. Imao je velike plavosive oči koje su izgledale kao da u njima leži sva kiša ovog svijeta, ili ako ne svijeta, onda barem mog dobropoznatog kišnog Kvarnera. Već nakon nekoliko dana Markovog boravka u vrtiću shvatila sam da je Marko drugačije dijete. Kako drugačije pitate se? Ne znam kako da vam to opišem. Jednostavno drugačije. Nježnije, osjećajnije, receptivnije. Nije volio pretjeranu buku niti gužvu koja se radila oko kutije s igračkama. Kada se igrao činio je to polako i pažljivo, kao da se trudi ne naštetiti nijednoj igrački, ne zaprljati je, ne uništiti. Kada se postavljao ručak i kada su se klinci naguravali oko stola, Marko je mirno stajao sa strane i čekao svoj red. Uvijek se nekako povlačio u stranu, tražeći svoj osobni, mirni kutak. Na trenutke sam pomišljala kako je Marko zapravo introvertirano dijete koje još uvijek čuči u svojoj emotivnoj školjci, no ubrzo se ispostavilo da introvertiranost nije bila u pitanju već nešto drugo što nisam poznavala. Ili jesam?!

Nakon što sam upoznala Markovu majku i nakon što smo razmijenile nekoliko riječi u kojima oduševljeno progovorih o tome kako mi se sviđa Markov karakter i jedinstvena osobnost, kroz njezine riječi saznah od čeka Marko zapravo „boluje“ i što je to što ga tako jako izdavaja iz mase ostale djece. “Molim vas budite nježni s njim, Marko je hipersenzibilno dijete.” Sjećam se kao da je bilo jučer, toliko su me dotakle njezine riječi. Čak i toliko da sam nakon posla brže bolje sjela za laptop i krenula u istraživanje.

Ukucah u google. Hipersenzibilnost.

HSP-ovci (Highly Sensitive Person) ili visokoosjetljivi ljudi postoje i čine čak 20 posto populacije. Njihov svijet je drugačiji od većine. Oni izrazito reagiraju na podražaje iz okoline, jače doživljavaju svoje i tuđe emocije, te su izrazito svjesni i svojih tijela. Stručnjaci su utvrdili da ljudi koji imaju ovaj sindrom dobivaju više informacija (bolje primjećuju, osjećaju, čuju ili namirišu) od prosjeka. Sve im je podražaj, a posebno su osjetljivi na osjećaje – kako svoje, tako i tuđe. Empatija im je izrazito jaka te imaju jači emocionalni odgovor na sve što dožive. Osobe s HSP sindromom su jako intuitivne i savjesne. Nisu načelno introvertirane osobe, iako je to česta nuspojava njihove visoke osjetljivosti. Američka psihologinja dr. Elaine Aron, pionirka istraživanja na ovom području, skovala je termin hipersenzibilne osobe (Highly Sensitive Person – skraćeno HSP) o kojem iscrpno govori u knjizi “The Highly Sensitive Person: How to Thrive When the World Overwhelms You”.

Dakle čitala sam sve te retke, istovremeno klimala glavom u stilu ahaaaa, zato sam takva, ahaaaa… Kao da ne istražujem Markov već vlastiti sindrom. I tada mi postade jasno. S dvadeset i osam godina, zamislite koja gnjavaža, utvrdih da patim od hipersenzibilnosti. O Jesus!

Svjesna, probuđena i nadasve znatiželjna čitam dalje …

Postoje dvije vrste ljudi: oni koji imaju bodlje „izvana“ i oni koji ih imaju „prema unutra“. Mnogi iz druge skupine ne shvaćaju zbog čega reagiraju potpuno suprotno od „cijelog svijeta“ i kako to da su izvan tog svijeta. I sama sam jedna od njih i postavljala sam sebi ta pitanja. Osjećaji ljudi koji pripadaju drugoj skupini lako mogu „dobiti modrice“, a te se osobe beskrajno dugo i nesvjesno mogu preispitivati jesu li možda druge nečime povrijedili. Ako ste osoba koja ne voli horor-filmove, smeta vam glazba iz susjednih kuća ili ste još finije „ugođeni“ pa vam smeta i glazba koju netko sluša u sredstvima javnog prijevoza, a čujete je iz slušalica, često ćete čuti reakcije tipa: „A zašto to tebi smeta, a drugima ne?“ Drugi ljudi to ne razumiju i mogu vas nazvati princezom na zrnu graška. Dr. Aron koja i sama „pati“ od HSP-a naglašava i to da je osobina hipersenzibilnosti podjednako prisutna kod oba spola. Za nju su karakteristični duboka obrada informacija, pretjerana podražajnost, emocionalna reakcija i empatija te snažna osjetila. Hipersenzibilni ljudi kao da su rođeni bez prirodnog oklopa. Može ih uznemiriti čak i kad netko stoji jako blizu njih, ako ulazi u njihov osobni prostor. Svaki podražaj mogu doživjeti kao napad. Dr. Aron ističe da muškarci imaju puno više problema ako imaju ovakve osobine jer je okolina prema njima okrutnija. Više na izvoru, ovdje. 

I zaista, čitajući sve sve te informacije o HSP-ovcima, šokantno se poistovjećujući s njima, puštajući ih u svoju glavu, obrađujući ih na svoj očito visokoosjetljivi način ne ostadoh imuna na one misli koje se pojaviše, a koje mi govoriše (surovo i snažno!) kako moji roditelji kada sam ja bila dijete nikada nisu izgovarali riječi poput molim vas budite nježni s njom, Ingrid je hipersenzibilno dijete. Heh, ne mogu to ni zamisliti. Čak naprotiv, mislim, a čak sam i sigurna u to, da su oni na sve moje moguće i nemoguće faze (pre)osjetljivosti reagirali obrnutom psihologijom. Hladno ti je – neka, očvrsnut ćeš! Teško ti je – pa šta, ojačat ćeš! Gladna si – izdrži! Boli te – ajde, nećeš umrijet! Plačeš – prestani cmoljit zbog gluposti! Ti bi nešto drugo? – ajde ne filozofiraj! Ne da ti se – nema ti se šta ne dat, moraš! itd …

Tko zna kako bi izgledalo moje djetinjstvo da su znali šta sam, mislim kakva bi bila danas da su se odnosili prema meni kao djetetu s „poremećajem“ za što neki tvrde da HSP jest. Ne krivim ih nimalo, moji roditelji nisu znali drugačije. I mislim da mi je čak i drago da nisu. Danas roditelji toliko toga znaju, čak i previše ako se slažete sa mnom (zahvaljujući internetu dakako!) a i dalje ne znaju kako da dopru do svog djeteta. Do mene su moji dopirali zdravo seljački, bez puno filozofiranja. Zamislite ironiju, kada sam odrasla magistrirala sam filozofiju. :)

Dan nakon guglanja i ponovnog susreta s Markom, bijah zahvalna njemu i njegovoj majci što sa mnom podijeliše svoje iskustvo, učeći me tako mnogočemu što očito imah u sebi, ali što ne osvijestih dovoljno, toliko dovoljno da mi olakša život sa samom sobom ali i sa ljudima oko sebe. No sve nam u životu neminovno dođe onda kada treba, svaki čovjek i svaka lekcija. Ne mislite li tako?

Dakle, što se HSP-a tiče, ajmo za početak utvrditi, jasno i glasno da on nije nikakav poremećaj već urođena osobina dijela ljudi koji imaju visoku senzornu osjetljivost. Okej? Što znači, ako smo prirodno preosjetljivi, ajmo se prestati praviti da nismo.

Iskreno, već su mi pomalo smiješni svi oni koji glume snažne i robusne, nerijetko nedodirljive ličnosti, istovremeno se skrivajući iza ironije, agresije i sarkazma, a da ih okreneš naopako iz njih bi ko iz tabakijere izašle dobro zavezane vreće neisplakanih suza. Druga stvar je ako ste prirodno čvršći, racionalniji ljudi. E na tome vam pomalo zavidim. I na koncu, kao i sa svime u životu, bez obzira patili mi od bilo kakvog urođenog ili stečenog sindroma, bitno je shvatiti koji su to životni sindromi ili bolje reći osobine koje nas oblikuju kao ljude, prigrliti ih, zaštititi, ne plašiti ih se, ne ograničavati se njima, ne poricati ih. Možda i najvažnije. Ne poricati ih. I znate ono kada se ubuduće našalim „Odstranite mi amigdalu! Ali pod hitno!“ e pa ne shvaćajte me ozbiljno. Neka nje. Dobro nam je zajedno.

I za kraj donosim vam popis nekih od najpoznatijih HSP-ovaca pa vi sami zaključite kakvi su to ljudi. Albert Einstein, Martin Luther King, Steve Jobs, Lady Diana, Marcel Proust, Virginia Woolf, Michael Jackson, Johnny Depp, Winona Ryder. Dovoljno?! 

Ostajte mi dobro, dragi moji. Baš onakvi kakvi jeste. S HSP-om ili bez njega.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Ja sam ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam, ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći na prvi pogled. Po struci profesorica, po sudbini spisateljica, po životnom opredjeljenju sanjar i borac, s naglaskom i u isto vrijeme.

Osim na blogu, Ingrid pratiti možete i na Facebooku te Instagramu.