Ministri zdravlja, sporta i financija trebali bi pošiziti zbog pečaćenja planinarskog doma na Hahliću. Ne znam jesu li inspektori više puta upozoravali na fiskalizaciju, niti ima li tamo struje i vode, hvata li na Hahliću mobitel, ali ovo znam…

Vrlo je malo nedostajalo da svi vi plaćate milijune za moje liječenje i kasniju njegu. Malo je falilo do moždanoga i srčanoga. Da ne duljim, napipavao sam zdrav život, doista život nasuprot životarenja, a na tom sam putu otkrio domove poput Puntijarke, Grafičara, Runolista, a onda Zavižan, Alan, Prpu, Platak, Risnjak, Vagabundinu kolibu, pa i dom na Orjenu, u Crnoj Gori, koji vode dubrovački planinari.

Desetke hodača po brdima znam dobro, stotine površno, a godinama slušajući zgode čuo sam za samo jedan incident. Čuo. Nikad vidio. Ovo s Hahlićem se moralo riješiti da ne trpi narod. Sitna lova od poreza na “pet porcija” graha s kobasicom, naspram milijuna kuna koje bi država trošila na liječenje ljudi kojima oduzimaš najveći užitak, iz prirode ih tjeraš na asfalt. Iz šume, što bi Gips rekao, na kavu i cigaretu.

Finska je dobar primjer. Tamo ti se bolje ubiti nego da te uhvate da nisi platio porez. Nogometni treneri su volonteri. I ako već ne zarađuju, da ne bi gubili novac, a s novcem i zanimanje za društveno koristan rad, da djeca ne bi ostala bez trenera, cijela Finska zna da su jedini ljudi kojima je dopušteno malo “uštipnuti” na porezu treneri djece. Smiju malo smuljati na kilometraži. U zemlji u kojoj ne možeš podmititi policajca, a prometne kazne se plaćaju proporcionalno godišnjoj plaći, ako je u interesu naroda, hej, smije se zamračiti malo love poreznicima.

Da je po mom, osim što bih novac poreznih obveznika namijenjen za sport davao isključivo djeci i mladeži, jako bih pazio na matematiku. Dok se nitko ne bogati, dok netko radeći za zdravlje nacije državi štedi desecima milijuna, ma neka zaradi za kavu. A neki čak rade bez profita, iz čiste ljubavi. Nikad nisam bio na Hahliću, a ne bih ga dao za deset Dinama i Hajduka, za sve kakti profi lige.