Da je kazna za bacanje kamenja na tribinu strijeljanje, nitko ne bi radio nerede. To jest, vjerojatno bi se nekoliko ljudi proslavilo žrtvujući život za pet minuta slave, ali toliko ih je malo da se to kaže da ih nema. Da je kazna za bacanje baklji i kamenja doživotna robija, isto nitko ne bi ludovao.

I tako, spuštamo malo po malo, i eto nas na kazni koja navijače dovodi u iskušenje, a spustimo li prag dovoljno nisko, imamo zajamčene masovne nerede na “svakoj utakmici”. Krenemo li, recimo to tako, odozdo, od blažih kazni prema opakijima... nema li kazne, tisuće bi jedva dočekale da rade nerede.

Noć u pritvoru? Pa još ispadneš faca. Dan poslije prepričavaš kako si se junački držao, a ostali razrogačenih očiju slušaju istinite ili lovačke priče. Deset dana ćuze? I to više motivira na nerede nego što demotivira. Da, kao u Engleskoj, nakon tri dana nepojavljivanja na poslu postaješ nezaposlen? Ha, tko god ima posao, deset puta bi promislio što radi. Uglavnom, mic po mic, i eto nas do ruba koji bi malo tko prešao, točke nakon koje nagrada bivanja facom u navijačkom svijetu ne bi bila ni blizu dovoljna da opravda gubitke koje bi nametao zakon. Nažalost, svi se godinama i godinama prave blesavi.

Da rješavanje problema navijačkih nereda sto posto jamči pobjedu na izborima, taj problem bi bio riješen prije 20 godina. Za pet minuta. Ma da onaj tko riješi problem navijačkih nereda ima 90, 80 ili samo 60 posto šansi da će zbog toga pobijediti na izborima, to bi već bilo dovoljno da riješi problem. No navijački neredi jedan su u nizu problema čijim rješavanjem političari ne da ništa ne bi dobili nego se mnogi boje da će, udare li na navijače prije nego što netko smrtno strada, izgubiti. Zato ih nitko ne rješava.