Čak i ako se najvećem bedaku posreći da mu ekipa osvoji svjetski ili olimpijski naslov, da momčad trijumfira usprkos njemu na klupi, treba ga osloboditi obaveze da serijski pobjeđuje na velikim natjecanjima. Ako ništa drugo, treba mu dati da neko vrijeme vodi reprezentaciju jer nije smetao.

Posreći li se kakvom savezu da na klupi ima čovjeka poput Rudića, koji je mnogo puta dokazao da razumije čudesnu vezu između duha (psihe), tijela i vježbe, koji je trofeje osvajao gdje god je došao, treba mu dati ugovor na dvadeset godina. Praktički doživotno. I što god bilo na idućem natjecanju, u idućim kvalifikacijama, osvojio zlato ili ispao u skupini, ostao kratak u finalu, takvog tipa ne treba mijenjati.

Sad, osim zasićenja, situacija u kojima trener iz bilo kojeg razloga sam odlazi, imamo i pitanje novca. Problem sugerira rješenje. Ima li ova država ičega, ima tajkuna čije biografije do neba vape za pranjem ili, hajde, bar friziranjem. Možda Dinamo nikad neće biti europski prvak (iako se ni tog sna ne treba odreći), ali imamo rukomet, vaterpolo i druge, kao stvoreni su da se neki od novih kapitalista proslavi plaćajući ostanak nacionalnog blaga u zemlji. Ljudi poput Rudića su nacionalno blago. Otišao je, možda će se vratiti, ali idućeg svakako treba zadržati.

U istom je tjednu Rudić pobijedio Hrvatsku, i sjetili smo se Ivića. Koji, zapravo, nikad nije dobio počasti koje je zaslužio. Hvalili su ga, kao poštovali, ali nikad mu vladari nacionalnog nogometa i Hajduka nisu dali - djelatne počasti. Kako je to kolega Reić rekao, Ivićeva je funkcija trebala biti - Tomislav Ivić.

Rudićeva pobjeda u utakmici s reprezentacijom na čijem bi grbu komotno mogla biti njegova slika podsjeća nas kako bismo se trebali odnositi prema najboljima među nama. Ivić je umro da nije doživio što je zaslužio. Ali neki su još živi. Da koga ne bih ispustio, recimo da se podrazumijeva tko su velikani među nama zbog kojih, opet se zna i tko, treba otići tajkunima po pare, da budu aktivni hodajući spomenici.