Gotovo cijeli naš ligaški sport jadna je težnja da i poslije Tita bude Tito. Od nekad uspješnih i slavnih očekivalo se da to budu i nakon što ni država, ni regije, ni gradovi nisu imali pare koje je sportu davao Tito, da igrajući u dramatično lošijim ligama od ex-jugoslavenskih održavaju formu za srazove s momčadima iz zemalja koje imaju više linijskih sudaca nego mi nogometaša.

Naš je ligaški sport teško stradao jer je pokušavao biti ono što naprosto nije mogao, ne može i neće moći biti. A trebalo je ili trošiti što si zaradio ili koliko gazda ima para. Ako je jedini prihod koji klub ima lova od roštilja koji se peče ispod tribine, u redu, onda je to - to.

Ako gazda, kao Abramovič, ima stotine milijuna, dobro, ako je krajnji domet nacionalnog nogometa liga čije bi momčadi iz svog džepa platile putovanja natrpavši se u pet auta ili minibus, a igralo bi se iz zadovoljstva, neka bude tako.

Volim hodati planinama. Da založim svu imovinu, skupio bih za ekspediciju na Everest. Ne bih se popeo na Everest, velika je vjerojatnost da bih teško stradao ili poginuo, a pitanje bi bilo samo hoću li dug na grbu natovariti rodbini ili djeci. Moja težnja da budem ono što nisam bila bi moj kraj. Upravo to su proživjeli mnogi nekadašnji velikani i prvoligaši koji su to postali samo zato što je Hrvatska postala neovisna.

Hoću reći, zauvijek, ili na vrlo dugi rok, i Dinamu s leđa treba skinuti teret proljeća u Europi, odnosno teret da bude ono što je bio jer je Tuđman silno želio europski klub, a sve ostale treba osloboditi skoro pa zapovijedi da moraju ugrožavati Dinamo. Jer su to nekad mogli. Neka ideala, ali...

Vjerujem u organski rast. Najbolje bi bilo da svi krenu od nule. Čiste, razdužene nule. Pa neka doguraju dokle mogu. Za mnoge bi klubove bio spas da idućih dvadeset godina igraju, ne na stadionima, nego na igralištima na čije tribine jedva stane pet tisuća ljudi. Ali jedva.

Danas je nehumano i od Dinama i od ostalih tražiti više. Sutra je novi dan.