Gledaš Peharca i vidiš što može čovjek. S nekoliko suradnika, naravno, ali - jedan jedini čovjek. Primjer Berlusconija i Milana dovoljan je za shvaćanje što čovjek može upogoni li u svoj cilj - nogomet. Tako da, tko god htio kupiti Dinamo, Hajduk ili, ako mu njih ne daju, Istru 1961, može ga se razumjeti.

Nogomet vapi za tekstom da je klub potpisao ugovor, recimo s Inom, zato što će se njegovi dresovi i suveniri prodavati na četiri stotine benzinskih postaja. Ili s Tiskom, zbog tisuću kioska. Kao što je Manchester United zbog globalne prodajne mreže počeo surađivati s Pepsijem. I zato bi zakonima trebalo raščistiti put takvim ulaganjima, paragrafima ih dozvati u Hrvatsku.

Sport je u Turskoj brzo napredovao nakon što je država prestala oporezivati novac koji je ulazio u klubove, nego je uzimala dio samo od novca koji je iz klubova izlazio. Što će reći, kompanija plati klubu da je klub reklamira, nije donacija, nego je sponzorstvo, ali to joj se odbija od porezne osnovice, a klub na taj prihod ne plaća porez.

Ma, neka ne plati porez ni na prihod od prodaje igrača, ni od ulaznica, ničega. I još mu daj olakšicu za namjenska ulaganja u rad s djecom i mladeži. Klub plati igrača, e, igrač na to plati porez. Bezbrojne su studije pokazale da se novčana jedinica ovako ili onako investirana u sport vraća kao višestruka ušteda za proračun. Ali da tih studija i nema, ako ni zbog čega drugoga, država bi potencijalnim kupcima klubova trebala raskrčiti put da se smanji pritisak sporta koji se pretvara da je profesionalan na nas porezne obveznike.

Svako malo ide neka emocionalna ucjena da se spasi kakva svetinja. Spasimo ih. Privatizacijom. Poslije, kad sport stane na noge (ako stane), oporezuj kao i ostale. A proslavi li se neki John Smith i postane gradonačelnik, neka.

Naravno, država bi privatizaciju klubova trebala stimulirati i destimulirajući povremena zaustavljanja prometa zbog odmjeravanja snaga navijača. Kako rekoh u siječnju, incidenti moraju poskupjeti taman toliko da cijena odvraća od nedjela.