Pod uvjetom da “Mona Lisa” bude izložena u Zagrebu, nemam ništa protiv da Louvre pobijedi Mimaru 6-0. Zbog Munchova bih “Krika” lako podnio da nam i Metropolitan uvali pet komada. Pa ćemo, ne dođe li s rezervama, doputuje li Messi, nekako podnijeti i da Dinamo igra u skupini s Barcelonom.

Rezultat nebitan. S tim da se uvijek možeš nadati, ponekad autsajder i povede, vodi do šezdesete ili koje već minute, ili sve do pred kraj tekme drži nulu. Nekad i pobijedi, nekad dobiješ više od nade. Onda Rod Stewart plače kao da je Celtic opet europski prvak…

Ako je neki nogometni političar odlučio sirotinju kupiti pripuštajući je u Ligu prvaka da na izborima dobije brdo glasova, pa dobro. Neka je. Neka se Platinijem i ostalim političarima bave klubovi koji bi platili da ne igraju s Dinamom i momčadima čiji stadioni nisu dovoljno televizični. A ni nogomet.

Možda Dinamo i Hajduk nisu zaslužili šansu da ruše vlastite neslavne rekorde, i možda je, iako nisu nudili “mito”, nego im je propozicijama serviran, pravedno da gube tri i više razlike svaku utakmicu u skupini. Možda je u redu da “mito” plate frustrirajućom nemoći u ogledima s daleko boljima od sebe.

Ali što se same publike tiče, Uefini političari znaju što rade. Što god narod rekao o nizu od tko-više-i-broji-koliko Dinamovih poraza, dok plasman u skupinu jamči neki prihod, i iščekivanje ždrijeba i nada da se može pobijediti velikana… Ma to je naprosto neprocjenjivo.

Ne bude li jagme za ulaznicama za tekme s Barcelonom ili Manchesterom, odbiju li ljudi plaćati pakete u kojima je i karta za strani klub koji, da igra u hrvatskoj ligi, nitko ne bi gledao ni besplatno, i Platini će znati da je model pripuštanja malih na stadione velikih potrošen.

Sve dok ne znaš jagme li se više direktori, butikaši i birtijaši za sjedenje u ložama tik do političara i veletajkuna, ovih što imaju Hrvatsku, ili se više narod, ovi što su stvorili Hrvatsku, jagme za najlošija mjesta na tribinama i zapad, svaka kritika jednostavno je promašena.