Plavi su nešto kao Jacques Villeneuve. Čovjek je bio svjetski prvak u Formuli 1, ali nije htio podnositi pritisak namijenjen prvaku i prešao je u ekipu u kojoj nije mogao pobjeđivati. Lošiji bolid. Naprosto ne možeš ništa.

Dinamo je, tako mu je grah pao, prešao u slabiju ligu. Što je pilotu bolid, Dinamu je trening. Godinama i godinama stative. A suci bi te, jer si mali, oštetili i da im Mamić zbog svoje omiljenosti ne olakšava savjest.

Tomislav Ivić govorio je da se ne možeš izvlačiti na stativu. Istreniraj ih da zabijaju, ne da pogađaju stative. Ali u ovom slučaju nitko ne bi smio biti tako strog. Ne radi se o finalistima Lige prvaka pa da možeš zahtijevati istreniranost koja se mjeri centimetrima s ove ili one strane stative.

Da je Dinamo pobijedio Olympiakos, ne bih sad pisao o nekakvom preporodu, konačnom trijumfu vizije, tajni uspjeha i što se već frazira nakon što kocka nakon šest ili dvanaest bacanja padne, recimo, na broj šest. Mislim da Dinamo ove sezone živi smisao postojanja, možda i mrvicu iznad smisla. Odigrao je tri kola u Ligi prvaka i ima se pravo nadati da će dočekati proljeće u Europi. Smije san biti i luđi.

Izraženije nego proteklih godina Dinamo je ogledalo naših duša i srca. Govoreći o Dinamu, govorimo o sebi. Može se reći da je ekipa imala strašan peh, što bi Englezi rekli “unlucky”. Nisu ti dečki luzeri ni neznalice.

Jednostavno, ne igraju ligu u kojoj bi se na utakmicama naučili podnositi psihološki i drugi pritisak, nemaju natjecateljske treninge koji stative pretvaraju u golove. A usprkos tome neće Grci kuće stavljati na okladu da će pobijediti Dinamo. I baš je lijepo čitati kako se Wenger ždere zbog poraza. Znam ponešto o trenerima. Opustit će se tek povede li Arsenal 2-0 ili 3-0.

Uz malo više sreće, oni kojima je stalo momčad bi u Grčku ispratili maltene euforično. Ovako, eto, igra se četvrto kolo, a san je još živ. Nogomet je solidan. Nije da se raspametiš, ali ima tu neke igre. Ima se na čemu graditi. Uz malo sreće momčad će pobijediti starijeg Mamića.