Jedino dobro u Šukerovoj najblaže rečeno neodmjerenoj, a zapravo krajnje neodmjerenoj izjavi o Splitu je što reprezentaciji dobro ide. Zbog dobrih izgleda da će Hrvatska proći skupinu reakcije nisu kakve je nekoć i Hajduk mogao potaknuti, a kamoli repka.

Posve je pogrešno odreći se Splita. Da se ni Istra, ni Rijeka, ni Zadar, ni Šibenik, ni Dubrovnik ne uvrijede, odrekavši se nogometnog Splita, prekrižio si Dalmaciju, to jest “pola Hrvatske”.

Dodaš tome Osijek, Vinkovce, Varaždin, Koprivnicu, Sisak, zapravo si se odrekao “cijele Hrvatske”,  a ni Zagreb te zbog toga neće voljeti. Luda je sreća što je Šuker to izgovorio u vrijeme Štimca, koji se ili doista mijenja ili glumi bolje od Ćire prije nego što je nacija prokužila da Ćiro glumi. Što je gotovo pa nemoguće.

Osnove psihologije, što laičke, što nešto jače od laičke, kažu da su provale karaktera poput Šukerovih vrlo često posljedica nesigurnosti, potrebe da se čovjek dokaže, potrebe ne da napadne nego da se obrani. Ta je potreba u Mamićevoj sjeni lako shvatljiva. Ali teško je razumjeti da se igrač koji je, bez obzira koliki to teret bio, čak uživao u ulozi uzora djeci pretvorio u predsjednika koji je u stanju otpisati “cijelu Hrvatsku".

Svu odraslu djecu kojoj je nekoć bio uzor, kao i njihovu malu djecu, koja ga znaju s Youtubea i prigodničarskih organiziranih televizijskih sjećanja, uoči utakmica u kojima se svi nadamo da će se netko bar približiti generaciji ‘98.

Odabere li Šuker odavno zasluženu vječnost, koju mu nitko i ništa ne može oduzeti, odrekne li se sebe velikana u fotelji, u redu. Njegova stvar. Ali i zbog onih koji su nekoć bili djeca, i zbog ovih koji su to sad, češće bi trebao biti Davor.

Ne zato što se Štimac u sekundi iz propovjednika može pretvoriti u gnjevnog lava, ni zato što Mamić janje nikad nije ni bio, nego zato što bi mu u nekoj budućnosti Davor mogao biti drag koliko i Šuker. A publike koja bi priznala da Davor postoji možda biti neće, jer Davora nije bilo, recimo, 2013. Bolje ikad nego nikad.