Slavena ovako uporno nisu smjenjivali ni dok je bio izbornik. Smjenjuju ga kao da o njegovu padu ovisi sudbina Hrvatske. Ono, smijenit će ga, i sve će biti bajno. Dugovi će nestati, Dinamo će igrati najmanje polufinale Lige prvaka...

Zašto, ljudi? Da je Bilić đubre, recimo da je platio oglas u novinama kako će prije crknuti nego dovesti hrvatskog igrača u klub koji on trenira, moglo bi se shvatiti da se nacija uortačila u molitvi da čovjek padne. Ali čovjek ne samo da dovodi naše igrače u klub u kojemu ima utjecaja, nego je, kako čujem, sklon i po svijetu preporučiti pita li ga se za mišljenje. Ponekad preporučuje i previše hrabro. Novinarstvo poznaje najavu, izvještaj i odjavu, komentar nakon utakmice.

U Bilićevu slučaju to se pretvorilo u najavu da će dobiti otkaz, izvještaje, a onda i odjavu, komentar kako će sigurno ili gotovo sigurno dobiti nogu ako u idućem kolu ne pobijedi. I sad, da je na klupi repke čovjek bi i shvatio. Ili je nacija bijesna jer ne igraju najbolji, ili je netko bijesan jer ne stavlja igrače koje bi on stavio u momčad, ili je bijesan jer prodaje repku u ime privatnih para, ne brine za rezultat, pa ga treba smijeniti u ime naroda, navijača. 

Pa, neka bude i čisto idealistička varijanta, Bilić je s Hrvatskom osvojio Svjetsko prvenstvo, ali netko misli da bi drugi trener momčad vodio bolje, u finalu ne bi pobijedio tijesno, nego s pet razlike, i onda ga buši gdje god stigne. Ali kako da čovjek shvati da se njegov pad iščekuje s doista neprimjerenom strašću?

Hej, čiji ego bi se nahranio Bilićevim padom? Poetska pravda bi bila da klub s njim računa na duge staze, da se radi o dugoročnom projektu i da Bilićev pad tako najavljuju, izvještavaju kako nije dobio otkaz, pa komentiraju kako će ga uskoro dobiti, još nekoliko godina. A da ga prije isteka godina opet krene karta.