"Nisu svi razumjeli našu borbu protiv korupcije", poručuje premijer Andrej Plenković.

Nije jasno na koga je točno mislio: na hrvatske građane, na predsjednika države, na medije i javnost, na svoje stranačke podanike ili možda na samoga sebe.

Jer, biti na čelu stranke koja gotovo na mjesečnoj razini generira koruptivne afere, a istodobno poručivati da se bori protiv korupcije, može samo netko tko ne razumije baš o čemu se u toj borbi zapravo radi. 

Možda je upravo Plenković taj koji ne razumije borbu protiv korupcije kad prvo na listu za Hrvatski sabor stavlja gradonačelnika čije se ime već prije izbora vuklo po medijima u vezi sumnjive imovine, pa kad taj završi u pritvoru, u njegovu saborsku fotelju posadi načelnika općine koji je svoja i tatina zemljišta pretvorio u građevinska, a i ima problema objasniti kako je i on također radio sa Željkom Petekom iz afere Janaf.

"On mora sve to sam pojasniti javnosti. Sve, do najsitnijih detalja", komentirao je Plenković medijske napise o svom novom zastupniku.

No gdje je HDZ-ovac, tu je obično afera.

Cijena korupcije

I kad govori o tome da "nisu svi razumjeli našu borbu protiv korupcije" Plenković možda cilja i na samoga sebe, koji je došao na čelo stranke koja korupciju liječi nacionalizmom, a nacionalizam korupcijom, vrteći se tako poput psa koji histerično hvata vlastiti rep.

Naime, kad HDZ zaplovi prema vlasti, a to je obično onda kad uplovi u politički, umjereni, liberalni centar, tada se u pravilu nasuka na korupcijske afere: od višemilijunskih do onih privatnih, lokalnih, osobnih.

To je cijena koju Hrvatska plaća za to da Plenković koalira sa Srbima i odlazi u Varivode. Tako da Dražena Barišića iz Velike Gorice u Saboru mijenja Mato Čičak iz Rugvice.

Cijena lojalnosti

HDZ-ovci, s druge strane, dobro razumiju "borbu protiv korupcije". Radi kako i koliko hoćeš, pomaži kome trebaš, uzimaj ono što možeš, sredi što ti je potrebno, a kad ti pokucaju na vrata sjeti se da su tako došli i po sve one koji danas dižu hotele, imaju biznise, putuju po utakmicama, savjetuju predsjednika stranke i, općenito, ubiru plodove svoje lojalnosti.

Za HDZ vlast je slast i to je jedino što oni trebaju razumjeti u vezi borbe protiv korupcije.

A Plenković o svemu tome navodno ne želi ništa znati. Dok ne poželi saznati. Pa onda opet kaže da ga ne zanima. Ali onda očekuje obrazloženja DORH-a. I svoje ministre skriva iza dimne zavjese koju je oko afere Janaf podigao Zoran Milanović.

I sve to je manje bitno. Nije bitno hoće li građani, hadezeovci, ministri, zastupnici, lokalni šerifi  ili predsjednik države, "razumjeti ovu borbu protiv korupcije". Bitno je samo hoće li ju razumjeti europski birokrati koji trebaju Hrvatskoj dati obećane milijarde.

Cijena pomoći

Pomoć članica EU za oporavak od koronavirusa navodno će biti uvjetovana poštivanjem demokratskih i pravnih standarda EU, a budući da je Hrvatska po mnogim istraživanjima nazadovala na polju percepcije korupcije, efikasnosti institucija i demokratskog razvoja - i to pod Plenkovićevom paskom - ta bi pomoć mogla doći u pitanje.

Što bi za Plenkovića bila katastrofa.

Nećemo, dakle, biti pošteni i transparentni zbog nas samih, nego zbog europskih kontrolora. Baš kao i onda kad smo razbijali Sanaderovu hobotnicu kako bismo ispunili uvjete za članstvo u EU.

To je jedino što HDZ-ovi premijeri moraju razumjeti kad se upuštaju u borbu protiv korupcije. Tako što se protiv nje uopće ne bore. Osim u samoobrani. Ili kad ih nazovu iz Bruxellesa.

I dok Dragan Kovačević još uvijek izvlači milijune iz garaža i podruma, a i ponekog kluba, protiv korupcije se bori stranka koja se nalazi na sudu i koja je izborne milijune iz crnog izbornog fonda pokušala sakriti na bankovni račun. 

To je jedino što moramo razumjeti o hrvatskog borbi protiv korupcije.