Ma, baš me boli briga gdje će stolovati predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Fućka mi se hoće li strane diplomate primati na Pantovčaku, u Visokoj ulici, Banskim dvorima, ovoj ili onoj vili. Ne razbijam glavu gdje će prvi dan doći na novi posao.

Jer ona ima posao. I za taj će posao biti plaćena, a, ruku na srce, nije baš da će se znojiti kopajući na suncu 10 sati dnevno i za to dobiti manje od 3000 kuna. Ili stajati čitav dan na blagajni u trgovačkom centru za istu takvu crkavicu. Ona će dobiti sedam-osam puta više. Neće, dakle, Kolinda previše razmišljati hoće li imati novca da bi dala djeci za užinu. Neće je brinuti ni kako spojiti kraj jednog s početkom sljedećeg mjeseca, niti odakle će namaknuti kune za rate kredita u eurima ili švicarcima. I zašto bismo onda mi svi trošili energiju na njezine takozvane brige. Niti druga strana u ovoj priči nije kod mene izazvala nikakvu emociju. 

Zoran Milanović, kao što vidimo posljednjih desetak dana, može samo glumiti da suosjeća sa narodom, pa će onim najugroženijim otpisati dugove, drugima zamrznuti švicarac. Tko zna koja nas, njemu do jučer toliko mrska, populistička mjera očekuje sutra? I to je napravio tek kada je i sam počeo shvaćati da se bliži vrijeme pakiranja kofera i da ga više ni Sinčićev Živi zid neće moći obraniti od deložacije s Markova trga. Zoki sad igra na sve ili ništa. 

A od burne izborne noći u kojoj je Kolinda doslovce za prsa pobijedila Ivu Josipovića nije prošlo ni četiri tjedna. U tom vremenu bez posla je ostalo još desetak tisuća ljudi. O tome političari nerado govore. No zato će svi skupa među narod baciti kost oko Visoke ulice. Pa neka se oko nje otimamo. Ionako na toj kosti odavno nema ni trunke mesa. Vrlo rado, čak i zlurado, opet su nam dali igara. Barem nešto kad već nisu sposobni ljudima dati kruha...