Kao da negdje u prikrajku čuči gospođa Sudbina i na svako tvoje „nikad“ se glasno nasmije, protrlja ruke i glasno kaže „Nikad? E sad gledaj...“. Toliko često mi se to moje nekad omiljeno „nikad“ vratilo i uvjerilo me da je ona „nikad ne reci nikad“ (bolno) istinita, da me više strah uvrstiti tu riječ u bilo koju svoju rečenicu... Okej, osim nekih sto puta u ovaj pasus, ali to je samo u svrhu toga da dodam malo dramatičnosti u cijelu priču.
Ništa u životu ne treba tako kategorički isključivati niti od ičega u životu treba tako nasilno zatvarati vrata i bježati. Ne samo zbog gospođe Sudbine, karme, ili nazovimo to kako god hoćemo... već zbog života samoga. Svako naše nikad nam limitira vidike, uskraćuje doživljaje, zatvara nas prema svijetu, ukratko ne čini nas ljudima kakvi bismo htjeli biti. Jer istina je kako je većina tih „nikad“ izgovorena u strahu od nepoznatog, prevaljena preko usana na neviđeno, i često puna predrasuda.
„Nikad ja neću jesti taj sir!“ – vikala sam k'o klinka dok su se moji roditelji gostili finim (i jednako smrdljivim) francuskim sirevima, a ja bježala iz prostorije umjesto da ih probam. Ruku na srce, da sam se držala svih svojih „nikad“ iz djetinjstva, količina namirnica koju bih danas konzumirala u svojoj prehrani bi bila poprilično limitirana. Srećom, dala sam im šansu kad sam se u nekom trenutku prizvala pameti. To nikad me koštalo godina i godina bez rajskih okusa sireva na nepcu. Nije neki veliki životni propust ili nešto što se ne bi moglo u životu nadoknaditi, ali svejedno je šteta... Shvaćam to dok se s puta iz Italije vraćam kofera punog sira i molim svemir da mi težina kofera ne premaši maksimalnu dozvoljenu na aerodromu... Jer gle čuda, kad sam dala priliku nečemu što me na prvu možda i odbilo, zaljubila sam se preko svih granica.
„Nikad ja neću biti osoba koja ima ikakvih dodirnih točaka s prirodom!“ – vikala sam valjda stotine puta kroz život odbijajući sve ideje izleta u prirodu, vikenda u planini, ljetovanja u kampovima, pa čak i okopavanja vlastitog vrta. Nekih 20 godina je prošlo od kad su moje ruke zadnji put susrele zemlju i blato (u prijevodu, stagnacija od onog doba kad smo k'o klinci to isto blato jeli, pa do nedavno). A onda slučajno zalutam na Pevecov odjel biljaka, pa si kupim jednu za u stan, pa još jednu, pa gle čuda uspjele su mi obje preživjeti dulje od deset dana, pa daj još jednu, pa trebalo bi sada te tri presaditi, pa ajde još jedna... i odjednom više nema mjesta u stanu za biljke, osim ako si stambeni prostor ne pretvorim u rasadnik. I tad se ja, slavna „nikad ništa s prirodom“ osoba pretvaram u vrtlaricu. Pokupujem pola Pevecovog odjela (a vjeruj mi da je to jedna prava mala đungla bilja), postavim njihovim radnicima milijardu i jedno pitanje jer realno do jučer sam bila osoba koja ni kaktus ne bi mogla održati na životu, i oko zgrade uzgojim modernu verziju rajskog vrta, zakopavajući ono svoje „nikad“ duboko pod zemlju.
„Nikad ja ne bih otišla iz svog Splita!“ – vikala sam zaljubljena i u svoj grad i u ljude, zatvarajući si vidike i tisuće mogućnosti koje možda neki drugi grad u tom trenutku meni nudi. A onda sam spletom okolnosti (ili intervencijom gospođe Sudbine) ipak otišla 300-tinjak km sjevernije. Toliko sam se držala tog svog nikad i kategoričke odluke da bi mi bilo gdje drugdje na svijetu gotovo sigurno bilo užasno živjeti, da mi je u početku i bilo. A onda sam se opustila, dogodio se život, izašla sam iz svoje zone komfora i dala priliku i nekom drugom gradu, nekom drugačijem životu... I gdje me to dovelo? Evo, osam godina kasnije iz svog kreveta radim posao koji volim, pišem, zarađujem neke fine novce, dobila sam neke sjajne prilike, iskusila milijun stvari koje (gotovo sam sigurna) nikad ne bih da sam se držala onog svog „nikad“.
„Nikad se to meni ne bi dogodilo!“ – vikala sam valjda milijun puta u životu... dok mi se nije dogodilo. A dogodi se, redovito. Jer nažalost nikad ne znaš što ti život sprema i u kojoj se sve ti situaciji i ulozi možeš sutra naći. Pa baš zato prije nego danas uzvikneš „nikad“ i unaprijed osudiš, isključiš ili možda si baš to prizoveš... stani i izvaži još jednom. Sudbina uvijek nekako nađe način da pobjedi te naše riječi i ideje. Nađe život uvijek načine da nas razuvjeri, promijeni, servira nam ono od čega možda i zaziremo i proširi nam vidike... na svim poljima. I na tome mu hvala!
Pa imaj na umu na kraju da „nikad“ nije nikad nikoga daleko dovelo, a svijet i život su previše čudesni da bismo se začahurili u svoje granice i strahove i ne istražili ih.
Više zanimljivosti i ideja kako brzo i lako urediti vrt pronađite u Vrtnoj patroli.
O autorici:
Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku.
Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.