I tako... frka me. Još devet tjedana do kraja ove moje druge trudnoće i meni je samo to - frka. I to od nekoliko stvari. Frka me hoću li izdržati bez problema do kraja jer nikako, ni ovaj put, da budem mirna i smirena trudnica, već sam ubacila ne u petu, već u osmu brzinu. Hodam, stojim, jurcam, vozim, nosam mlađeg i sve se nešto pravim kao jako cool, a navečer me obično stigne kazna pa me rasteže svaki atom mog tijela, a o trbuhu da i ne pričam. Svaki dan si svečano obećam da ću sutra biti bolja. Moj nezakoniti je ovaj put isto nešto nervozniji.
Osim što ga izluđujem svojim prehrambenim navikama (mliječni namaz i štangica su apsolutni must have svakog dana), ozbiljno ga nervira i to što na pitanje kada napokon mislim otići na porodiljni odgovaram kao da sam ulovljena s prstima u pekmezu: Hmmmmm, za mjesec dana.... To naravno izgovaram već neko vrijeme pogleda uvijek usmjerenog u nekom drugom smjeru i napola mumljajući sebi u brk. Onda se krenem opravdavati kako ja ionako ne znam biti na miru pa što ću onda uopće sjediti doma.
Bolje da nešto radim, a da to nije čišćenje fugi četkicom za zube što me ozbiljno mami (valjda ono prokleto trudničko gniježđenje). Frka me i poroda. Užasno, jako, najjače. Prvi put sam izgovarala onu famoznu: Žene su rađale tisućama godina prije mene, u polju dok su okopavale krumpir ili čuvale ovce pa ću i ja. Neš ti taj porod. Pa nisam ja neka tamo mimoza.
Strah me je da će moja mala ljubav, ni kriv ni dužan, pasti u drugi plan, da jednostavno ni uz najbolju volju neću znati, niti imati snage biti s njim i provoditi jednako kvalitetno vrijeme kao i do sada. Bojim se da ću ga zapostaviti, a tako sam ga temeljito mazila sve ovo vrijeme
Međutim, kako sam na ne baš kratak način upoznala čari poroda i, ko-ga-je-izmislio-treba-mu-ga-davat-svaki- dan, dripa baš i nisam sigurna u tu teoriju. Nedavno sam i čitala intervju jedne splitske medicinske sestre koja me malo utješila rekavši kako priče o ženama koje rađaju u polju baš i nisu posve na mjestu jer prosječni porod ipak ne traje baš 5 minuta već ipak 12 sati. U svakom slučaju mislim da mi je prvi put bilo osjetno lakše otići na porod nego sada jer, jednostavno, nisam znala što me čeka. I neznanje je definitivno bilo blaženstvo.
Bojim se hoće li se uistinu moja ljubav umnožiti
Frka me i kako ću se snaći s dva djeteta. Jednom ne baš tako zrelim i samostalnim trogodišnjakom kojeg i dalje iz milja zovem 'mamin attachment' i drugim koji će to tek postati. Jednostavno mi nije jasno kako ću nosati obojicu, gdje ću pronaći ljubav. Znam, svi govore da se majčina ljubav ne dijeli već množi, no meni se zasad sve to čini užasno apstraktno. Svi me ispituju je li malac spreman na dolazak brace, a ja bih najradije vrisnula: Ma on je super, ja sam u banani... Ali pravim se važna, kao i uvijek.
Pa onda kažem: Kako je bilo svima tako će i nama. Ali strah me da će moja mala ljubav, ni kriv ni dužan, pasti u drugi plan, da jednostavno ni uz najbolju volju neću znati, niti imati snage biti s njim i provoditi jednako kvalitetno vrijeme kao i do sada. Bojim se da ću ga zapostaviti, a tako sam ga temeljito mazila sve ovo vrijeme.
Veselim se i mirišljavom malom debeljuškastom paketiću, osluškivanju svakog udaha i iščekivanju prvog osmijeha
Bojim se i kako će on to podnijeti i bojim se hoću li se uistinu kod mene ta ljubav umnožiti ili ću ja, a ne bi mi bio prvi put, otkriti neku grešku u svojoj glavi pa se pokušavati resetirati tjednima.
Prokleta je stvar ta naša ženska opsesivnost. Mi bi najradije da se sve potrpa u neke kalupe i da nam neko odozgora danas svečano obeća da će za dva ili tri mjeseca stvari biti ovakve ili onakve. Svako neznanje i neizvjesnost su nam teška patnja.
Da mi netko svaki dan, 200-300 puta ponovi "bit će dobro"
Opet, s druge strane se i veselim mirišljavom malom debeljuškastom paketiću, osluškivanju svakog udaha i iščekivanju prvog osmijeha. Veselim se i jer znam, sigurna sam da ću nakon prvotne krize (u koju sam isto sigurna) biti puno opuštenija i neću na kalendaru križati dan do prve kašice, niti se uzrujavati ako točno na kalendarskih šest mjeseci moje dijete ne sjedne. Ne veselim se dojenju, ali nisam ni prvi put pa sam umalo knjigu napisala o tome kako uspješno dojiti 800 dana. Ne veselim se ni besanim noćima. Šta ću, jednostavno volim spavati i jedva sam preživjela dvije godine, tri mjeseca i 16 dana buđenja svakih dva-tri sata. Jednostavno ne spadam u skupinu onih kojima to spada u blagoslov roditeljstva.
U svakom slučaju, mislim da bi uz neki priručnik kako djecu pripremiti na dolazak prinove trebalo osmisliti i neki self-help priručnik kako roditelje riješiti svih strahova. Ili mi barem treba netko tko će uporno ponavljati bar 200, 300 puta na dan - ma bit će dobro i sigurno ćeš više spavati ovaj put.