Ženu muž prebije na mrtvo ime, nakon čega ona pokupi djecu i stvari i ode kod mame. Nekoliko dana poslije vraća se mužu i kući. Na pitanje zašto se vratila odgovara zbog djeca i da selo ne priča.

Poznajem tu ženu, poznajem joj djecu, družili smo se. Bilo je to davno, ali neke slike nikad neće izaći iz glave.

Sjećam se kako je na kavu išla s ogromnim sunčanim naočalama u kojima je znala neko vrijeme sjediti u zatvorenom prostoru. Kad bi ih skinula, ispod oka bi imala podljev ili ljubičastu masnicu. Muž joj je često prijetio pištoljem jer mu se, eto, moglo. S obzirom na to da je sirovina kojoj ništa nije sveto, nerijetko je to radio pred djecom.

Prijetio pištoljem.

Nazivao ju kurvom.

Lupao glavom od zid.

Vukao ju po podu.

Djeca su to promatrala krajičkom oka skrivajući se kod stepeništa. Znam jer su mi pričali, a ona je sve potvrđivala masnicama.

Nakon što je par dana provela kod mame, vratila se, kao što sam već napisala, zbog djece i da selo ne priča.

Ja sam nekako navikla da selo uvijek priča i da me boli dupe za to no nismo svi isti.

Al nije problem selo. Problem je što svjesno odlaziš svoju djecu izlagati uvredama, pištolju, udarcima, krvi.

Poznajem i nekoliko žena koje su se bojale otići od svog muža jer im je prijetio. Ili su otišle pa ih je svejedno našao. Ovo sad nema veze s tim. Ovo ima veze s onim „zbog djece“.

Pišem vam iz perspektive djeteta rastavljenih roditelja.

Normalno je da se roditelji ne slažu pa se nekad porječkaju pred tobom. To tebi, kao nekome tko će tek izrasti u zrelu osobu, govori da neće u životu sve biti idealno.

Normalno je i da možda dan, dva ne pričaju jer nijedno ne želi popustiti. To tebi, kao nekome tko će imati svoje mišljenje, tvrdoglav je i misli da je u pravu, govori da nekad nećeš moći doći do zajedničkog zaključka, koliko god voliš osobu.

Normalno je da nekad mama ode s curama, a tata s dečkima pa se tata vrati s groznim zadahom od piva i mama bude ljuta sutra. To tebi, kao nekome tko će sigurno nekad malo zaružiti, govori da će joj neko tvoje pretjerano veselje zasmetati. Kao i tebi njeno.

Nekako je to sve normalno.

No je li normalno da djeca gledaju kako roditelji odmjeravaju snage tako što se udaraju rukama i nogama, glavom u zid, vuku se po podu, peru ruke od krvi, skrivaju masnice ogromnim naočalama i puderom, lažu da su pali sa stepenica, prijete smrću?

Tata je otišao iz stana prije otprilike 12 godina, službeno su se rastali koji mjesec ili godinu kasnije. Imala sam premalo godina, ali se sjećam olakšanja kad je pokupio svoje stvari i zatvorio vrata koja više nikad nije imao priliku zaključavati iznutra.

Nikad nije tukao mamu, ali je volio kocku više nego nju. Više nego nas. I voli ju još dan danas.

Kad su se rastali, hrpetina ljudi je osuđivala mamu i pitala zašto nije ostala u braku. 

Znaš, trebala si zbog djece, da odrastaju s oba roditelja.

A znate, ja bih vjerojatno bila jako ljuta na mamu da je i dalje ostala s njim i izlagala nas svemu što smo zbog njega proživljavali i što bi tek proživjeli.

Kamatari, prijetnje, pištolji, uvrede, ismijavanja. Sve to djetetu s 12 i bratovih 10 godina izgledaju kao bez veze riječi iz nekih ozbiljnih filmova ili GTA igrice. A bilo je stvarno.

Imala sam premalo godina, ali sam čula njihove svađe koje su znale potrajati do dugo u noć kad bi se on kunio u svoju djecu da ne kocka, a večer prije bi nekoliko tisuća kuna posudio od poznanika i istih tih par tisuća kuna bi istu tu večer progutao aparat. Uvijek je bio siguran da će dobit. I uvijek je ulagao ‘samo pet kuna’. Sigurna sam da iznosi koje je danas dužan imaju puno više od pet nula, a ne pet kuna.

Imala sam premalo godina, ali sam čula svakog skinutog svetca s neba srijedom navečer kad bi se on i dida raspravljali oko novca za režije. Sjećam se koliko ih je mama znala utišavat, ali im nije bilo bitno što iza samo jednih vrata koja ih dijele leže dvoje klinaca koje će za koju godinu biti u pubertetu i sad trebaju uzore kako bi iz istog tog puberteta izašli kao normalni ljudi.

Imala sam premalo godina, ali mi je kamatar prijetio smrću brata, mame i mene. Njemu nisu bile bitne moje godine, nego pare koje je stari dužan.

Imala sam premalo godina i tata me tri godine nakon rastave nije prepoznao na ulici, nego je prošao kraj mene kao kraj turskog groblja.

Imala sam premalo godina, a svejedno se sjećam svakog detalja ako bi me netko sad pitao.

Iako se često misli da djeca ne shvaćaju što se događa, da im je sve apstraktno i da sigurno imaju krivu percepciju, često oni shvaćaju baš sve. Još je gore ako prepustite djetetu na volju da sam prosudi situaciju jer se zapravo može izroditi još nešto triput gore.

Moji su prijatelji mislili da je pištolj nešto što je skroz normalno jer je njihov tata često pričao s mamom dok joj je pištolj bio uperen u čelo.

Drugi su mislili da je normalno da jednog čovjeka zovu tata, a drugi da dolazi mami dok je tata na putu, predstavlja se kao kućni majstor koji pred njihovim očima dira mamu, odlazi s njom u sobu i ujutro pere zube u njihovoj kupaonici.

Mislili su neki i da je udaranje normalno pa im nije bilo jasno zašto su pozvani kod ravnatelja kad im je curica u petom razredu odgovorila kako nisu htjeli pa su ju udarili.

Roditelj sa zagriženom usnicom kaže da ne zna gdje su  to vidjeli i čuli, sigurno na nekom filmu. Pa se u autu raspadnu jer znaju da je to film njihova života.

Film u kojem je važno zapamtiti da djeca vide, čuju i pamte sve.

A selo,

selo će uvijek pričat.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Ivu Mikić pratiti možete na njenom blogu 'Gingeraj', te na Instagramu i Facebooku.