Kao mladić baš i nisam pretjerano brinuo o okolišu. Lijepio sam žvake pod stol, šiljio olovke kroz prozor, bacao papiriće od bombona pored koša za smeće, a riječ reciklaža se pojavila kad sam već furao brčiće... No, kada sam morao otići u vojsku, negdje na granici Srbije i Kosova i nekih otprilike 365 dana proveo uglavnom sakupljajući otpatke oko kasarne – golim rukama, malo sam promijenio stav. I tako me sve to nekako na teži način usmjerilo na pravi put, i potaknulo da malo više brinem o prirodi koja me okružuje.
U istoj sam toj, više od 12 sati vožnje od doma udaljenoj kasarni, davne 1989. upoznao golobradog, netom upisanog mladog fizičara Zorana Vakulu s kojim i danas, kao profesor geografije, dijelim ljubav prema prirodi. A kako bih ove godine želio preplivati Jadran – stvarno bi bilo bolje da more bude čisto, a ne da zagrizem omekšali tetrapak kao onomad na maratonu Crikvenica - Šilo...
Uglavnom, naletio sam nedavno na jedan Zoranov tekst povodom Dana zaštite prirode i nekako zastao i počeo razmišljati o Planetu koji nam je tako gentlemanski dopustio da budemo dio njegove priče. Nadam se da mi Zoki neće zamjeriti što citiram dijelove njegova teksta, ionako sam mu dužan pivicu...
„Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako more odnese grudu zemlje - Europe je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka umanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni"
„Riječi su velikog Johna Donnea, a nakon više od 150 godina svakodnevnih mjerenja obični bi smrtnik mogao pomisliti kako su se sve ekstremne pojave već dogodile i kako je mogućnost novih rekorda zanemariva. A oni nam se ipak događaju! I to ne baš rijetko. Evo, i ovih dana i tjedana, kada nakon jedne od najtoplijih prvih trećina godine proživljavalo jedan od najhladnijih dijelova svibnja u povijesti mjerenja. A prošlogodišnji je svibanj bio jedan od najtoplijih, gdjegdje čak i rekordan! I pritom ove godine imamo mjestimice rekordnu kišu, a ponegdje je bilo i rijetko vjetrovito… Čini se kako su vremenski ekstremi sve češći i žešći.“
Apsolutno bih se složio sa Zoranom. Dapače, upravo mi je neki dan Facebook javio moju objavu „dogodilo se na današnji dan prije par godina“, u kojem je pisalo – „06. 06. u 6 ujutro se na nebu pojavila nekakva bliješteća žuta kugla nakon stotinu godina kiše. Mislim da se to zove proljeće!“ No šalu na stranu, nije pametno šaliti se s prirodom, ali nije baš da smo toga svjesni. Pa što mi sami možemo učiniti u tom pogledu? Reciklirati otpad, naravno, pripaziti na svoje navike, upozoriti ljude koji se toga ne drže, paziti koga biramo na izborima... Šalim se za ovo zadnje, naravno, ali mislim da je najbitnije krenuti od sebe. A baš sam za veliku životnu promjenu dobio priliku na najužasniji mogući način.
Pred mjesec dana sam s prijateljima pokrenuo udrugu RokOtok u spomen na svog sina koji je preminuo prošle godine. Moj sin Rok i ja smo stalno negdje putovali i skitali, a cilj nam je među ostalim bio i posjetiti svih 50 hrvatskih nastanjenih otoka. Otkad ga nema, postao sam tijelo bez duše, pregažena neupotrebljiva smjesa bez volje za životom, nekakav krnji oblik života u potrazi za ikakvim smislom. Kojeg nije bilo. Tada mi je jednog dana sinula ideja da dovršim naš projekt i da spojim sve naše otoke, i to – plivanjem.
Kao i obično, stotine ljudi su krenule s odgovaranjem, star si, glup si, pojest će te morski pas i slično, ali ja sam, kad god bih samo zažmirio, vidio nas dvojicu na nekoj plaži kako jedemo sendviče s komadima salveta, pijuckamo tople sokove i bacamo kamenčiće u more. I projekt je krenuo početkom srpnja, i sve je savršeno, i srest ćemo se u svakoj kapi mora i na svakoj stijeni na koju se popnem za zapiknem zastavicu kojom ću označiti osvojen otok.
Tijekom plivanja ću biti nedjeljivi dio prirode, definitivno potpuno neukusan zalogaj nekom zalutalom morskom psu, i ovako punašan lagan za primijetiti od strane vozača glisera. I skupljat ću otpatke tijekom plivanja, o čemu ćete uskoro čitati na stranici projekta. Simbolično, ali nekad je i poruka bitna. A poruku za pomaganje prirodi, odnosno našem zajedničkom opstanku na zemlji ima i Vakula.
„Preporučujem i molim što manje negativno djelovati na svijet oko sebe, pratiti vremensku prognozu, posebice upozorenja na opasne vremenske pojave, ali pritom ne paničariti, ne uzbuđivati se, već razumno razmišljati i ponašati se, ne ići, primjerice, luftićem ili štramacom kad se najavljuje jak i olujan vjetar, ili ići u planinarske i druge pohode kad se prognozira nevrijeme, i još u neprimjerenoj odjeći i obući pa GSS i druge službe moraju pomagati i spašavati - nego prilagođavati svoje aktivnosti kako bi se izbjegle nepotrebne nevolje, materijalne štete, pa i nešto gore od toga...“
Dakle, pridružite mi se: učinite nešto za sebe i svoj okoliš i nemojte prirodi raditi ono što ne biste željeli da priroda uradi vama. Krenite od sebe za bolji svijet, plivajte #RokOtok i volite Planet Zemlju!
POGLEDAJTE VIDEO: