Sjedimo jučer, na kavi, frendica i ja. U centru Zagreba. U razmaku od svega par minuta do našeg stola došlo je prositi dvoje ljudi.

Jedno je bila bakica od kojih sedamdeset, možda osamdeset godina, a nakon nje našem stolu je prišao muškarac upola mlađi s onim ceduljicama na kojima je već viđena priča kako je on gluh i/ili nijem i prikuplja novac (napisano je i koliko minimalno traži).

Kad je prišla staričica, stisnulo me, nisam znala kako reagirati. Pogledala sam frendicu i rekla joj da ne znam što da radim, da joj dam koju kunu ili ne…

Stajala je tamo, uredna, u crnini, sitna da sitnija ne može biti, naboranih ruku punih staračkih pjega na kojima se još uvijek nekako držao vjenčani prsten nalik onome kakav ima moja baka. I nisam znala, nakon dugo vremena nisam znala što da radim u takvoj situaciji.

Srećom, terasa je bila puna, nije otišla praznih ruku. Muškarac iza nje nije bio te “sreće”, jer na te isprobane papiriće s tugaljivim pričicama (sve i da jesu istinite) ljudi su već oguglali. Idu im na živce, razumljivo. I ne krivim ih, sjede na kavi, odvojili su sat vremena života da bi konačno izmilili na sunce iz svojih ureda i šaltera na kojima rade, da bi vidjeli nekoga koga dugo nisu vidjeli ili da bi samo bili u miru. Ne vidim ništa loše u tome, njihovo vrijeme i njihov novac. Kao i što je njihova, ili u ovom slučaju moja, odluka hoću li ili neću dati nekome novac jer me to tražio.

Ni frendica ni ja ovaj put nismo staričici dale novac, pogledale smo se i onda mi je rekla: “Moram se nekako odcijepiti od ovih stvari. Previše me to pogađa. Jednostavno ne mogu pomoći svima.”

I ne možeš pomoći svima. Znam to vrlo dobro jer me redovito “napadaju” da prestanem pomagati baš svima. Da prestanem od neke bakice na uglu kupovati narcise koje je naplatila triput više nego na štandu gdje ih je kupila. Da prestanem dijeliti oglase i javljati ljudima da je negdje napušten mačić, psić ili više njih. Da gledam svoja posla i da pomognem prvo sebi.

To mi govore ljudi koji jednako tako kupuju sitnice od ljudi koji na taj način pokušavaju preživjeti, uplaćuju koju kunu na humanitarnim akcijama i nije da nisu angažirani barem malo. I znaju koliko je lijepo pomagati, ali i koliko to katkad može biti iscrpljujuće.

Dan kasnije ja se i dalje osjećam krivom jer toj starici nisam dala tri-četiri kune, a znam da se tako ne bih trebala osjećati. Jer znam da sam na desetke puta sam kupila Ulični fenjer ili Ulične svjetiljke, da sam slala poruke, zvala, uplaćivala na račune, udomljavala životinje, poklanjala odjeću, potrepštine i hranu. Da sam pomagala, pomogla i opet ću.

Ali mene muči kad nekome ne mogu pomoći ili kad “odbijem” jer zbilja nemam. Jer je datum koji je, jer imam troškove koje imam, jer život u Zagrebu je svakim danom sve skuplji, jer nemam za vozački, jer sam jedva platila faks i ne sjećam se kad sam si zadnji put nešto kupila, a da je koštalo više od 240 kuna.

Da je barem tako samo ovaj mjesec. Znam da nije niti će biti. I onda se razljutim i rastužim istovremeno jer nije da ne bih htjela pomoći, ali opet, već 15 godina radim kao konj, i nikad nisam odabrala lakši nego teži put. Nije mi palo na pamet žicati ili biti jadna, zasukala bih rukave i zaradila na ovaj ili onaj način. Davala instrukcije, vodila treninge na više različitih lokacija u danu (ne jednom i pod temperaturom), pisala, prevodila, stajala na suncu par ljeta i udisala ispušne plinove i gorila od vrućine užarenog asfalta, ispunjavala tablice od kojih mi se povraćalo, zvala ljude kojima sam prodavala pakete o kojima nisam imala pojma…

Vjerojatno sam neke stvari i zaboravila jer je toliko različitih poslova bilo.

Rastužuje me da ne mogu pomoći svima kojima bih htjela, ali me i ljuti kad znam da mnogi od žicanja žive i to ne zato jer ne mogu drugačije nego im je najunosnije.

Ne krivim ja ni njih koji su odabrali svoj način zarade koji im najviše odgovara, ali krivim laži i kuknjavu. Jadikovke kad ih nema, lažnu iznudu samilosti. Kad me gleda u oči i cvili da je ovo ili ono, a znam da prosi već dvadeset godina jer živimo u istom gradu i da vrlo vjerojatno zarađuje više od mene. Od moje mame koja radi u državnoj bolnici, puno radno vrijeme, zarađuje i po nekoliko puta više.

Kad se skupi previše tih koji se okoriste situacijom u državi i odluče upakirati priču i zaraditi, i drugi i ja puknemo i ne vjerujemo više u vilenjake. Počnemo sumnjati u staričice na Cvjetnom, sve nam bude čudno i sumnjivo, čitamo sitna slova na brojevima telefona gdje se skuplja novac za nekog ili nešto. Ne krivim ni nas, opekli smo se ne jednom pa sad pušemo i na jogurt. Ako za njega imamo.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš