Prije četiri godine Kolinda Grabar Kitarović bazirala je predsjedničku kampanju na pitanju zaustavljanja vala izbjeglica i migranata.
Govorila je o sigurnosti, a ne humanosti, spominjala mogućnost postavljanja žice ili ograde na granice, kalkulirala sa slanjem oružanih snaga na granicu, prijetila preuzimanjem ovlasti od vladinih ministarstava.
Upozoravala je da su migranti isključivo mladi, vojno sposobni muškarci bez djece i obitelji, ulazila među migrante u kampovima kako bi ih propitivala o tome zašto su došli i kamo idu, dogovarala se s Mađarima, a ne s hrvatskom Vladom, kako treba zaustaviti migrante. Pa se Hrvatska ubrzo našla okružena žilet-žicom.
Tada su migranti naprosto bili instrument rušenja Milanovićeve vlade.
Danas su migranti instrument opstanka Kolinde Grabar Kitarović na vlasti.
I to pod svaku cijenu. Pa i pod cijenu priznanja da hrvatska policija krši zakone primjenjujući silu nad migrantima koji prelaze granicu.
Malo sile nikome ne škodi
"Naravno da je potrebno malo sile kada provodite pushback, ali morate vidjeti i kakav je to teren", pravdala je predsjednica u razgovoru sa švicarskim novinarima postupanja hrvatske policije, tragove fizičkog nasilja i dokaze o primjeni sile.
I ne samo tome, Kitarović je priznala kako policija krši presudu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj se tim "pushbackovima", tjeranjem ljudi nazad preko granice, krši Ženevska konvencija i opća deklaracija o ljudskim pravima.
To predsjednici države nije bitno. Koliko joj je bitno da se uhvati migranata kao najnovije sigurnosne prijetnje kojoj će upravo ona stati na kraj.
Osoba koja se više puta slikala s oružjem u ruci nego s knjigom šalje poruku svojim biračima da postoji migrantska prijetnja, da je to iznova postalo pitanje sigurnosti te da je nasilje potpuno opravdano.
Vraćamo se tako u 2015. godinu.
Sada nema ograde i žilet-žice, ali ima zida od policije.
Nema milosti
Ništa kao migrantska kriza ne svjedoči tome da je Kolinda Grabar Kitarović već debelo zagazila u kampanju za drugi mandat.
Ali ovakav nastup svjedoči i još nešto: da ona koja se sama deklarirala kao "žena, majka, vjernica i Hrvatica" nema milosti prema žrtvama nasilja.
Nije imala suosjećanja s ženama žrtvama obiteljskog nasilja, ignorirajući njihove vapaje dok je pjevala s njihovim supružnicima, nije imala suosjećanja za žrtve nasilja i govora mržnje, poručujući im da su sami krivi jer ne paze što govore, nije imala suosjećanja za nezadovoljnike, poručujući im da se isele ako im ovdje ne valja, a tako danas nema ni suosjećanja za migrante žrtve policijskog nasilja.
Jer sve to policija čini, eto, u zaštitu Europske unije, u zaštitu hrvatskog društva, u zaštitu kršćanstva.
Malo pjeva Krist na žalu, malo pravda primjenu sile nad migrantima.
Pjevanje po željama
I kao što ponavlja povijesne falsifikate o Jugoslaviji kao zemlji iza Željezne zavjese, tako bez krzmanja priznaje da Hrvatska krši međunarodne konvencije, prikazujući migrante kao prijetnju od koje se valja obraniti pod svaku cijenu.
Jer to je za njezine potrebe i njezinu publiku posve dovoljno.
A možda i za konkurente na izborima. Naime, nitko neće bolje mahati pendrekom od predsjednice.
Kolindina Hrvatska predziđe je kršćanstva, a pozornost birača najbolje je s domaćih korumpiranih političara, afera i muljaža, skrenuti na najezdu pridošlica s kojima hrvatska policija jedva izlazi na kraj.
Čini se da je došlo vrijeme za još jedno poziranje s oružjem.