Do sada su se ljudski moždani valovi i njihova električna aktivnost u mozgu mjerili sa elektroencefalogramom (EEG), tako da su na glavu osobe koju su proučavali spojili elektrode no u posljednje vrijeme znanstvenici su otkrili da se elektricitet koji se odvija prirodno u mozgu može očitavati i uz pomoć magnetoencefalografa (MEG) i to u magnetnom polju izvan ljudskog tijela. Naše misli neprestano stvaraju elektromagnetno polje koje se prostire daleko izvan granica naših tijela.

Dr. Bruce Lipton o tome kaže: Naše se misli ne zadržavaju u našim glavama. Kada imamo negativnu misao, to nije samo negativna misao koja odskakuje u našoj glavi. To je odašiljanje signala. U svijetu kvantne fizike, to je impuls koji će se vratiti na sličan način.

Što je tu važno? Ako imamo deset osoba od kojih je devet u pozitivnom stanju uma, a jedna u negativnom, i ako odašiljemo negativni signal, tko će ga pokupiti? Ne ovih devet ljudi – oni nisu uštimani na tu frekvenciju. Pokupiti će ga negativna osoba. I što se događa kada aktiviramo negativnu osobu svojim negativnim signalom? Vraćamo je u život!

Kada imamo negativne misli njima doslovno privlačimo druge osobe koje su na toj frekvenciji i kreiramo negativan ishod situacije.

Dobra stvar u svemu je da nakon što to osvijestimo možemo se uhvatiti u procesu, shvatiti da imamo izbor i možemo promijeniti svoj signal i tako privući posve drukčiji orkestar vibracija. Zato se kaže da lova ide na lovu, sreća na sreću, a na neke ljude se jednostavno lijepe nesreće.

Dok još nisam razumjela ovo bila sam jako tužna misleći da neki ljudi jednostavno nisu rođeni pod sretnom zvijezdom, a da su neki baš predodređeni za uspjeh i sreću. Često znamo čuti: a jadan taj i taj, tako je dobar, a ima takvu lošu sreću! Mi ne možemo znati njegove misli i signale koje njima odašilje, zar ne?

Evo na primjer ja. Iako sam se u javnosti uvijek trudila imati osmjeh i vedrinu, u mučnom periodu mog života uslijed razvoda, bitke za skrbništvo, bolesti i smrti mojih dragih članova obitelji, iza nasmiješene fasade odašiljala sam toksične misli koje su privlačile još više negativnosti i potvrđivale da je život sranje.

Osim dugotrajne bitke na sudu, privukla sam još i cijeli niz negativnosti gdje god sam bila: u prometu, u odnosima, na šalterima, u poslovnim odnosima, prilikama isl. Većina tih misli dolazi iz podsvjesnih programa koji su se u stanju dugotrajnog stresa samo pojačali i postali validniji. Dr. Bruce Lipton kaže da se samo moramo “uhvatiti na djelu” u negativnom uzorku misli.

Mi ljudi samo mislimo da mislimo. Mi vrlo rijetko kreativno razmišljamo, a većinu se vremena samo sjećamo, razmišljamo o nekom prošlom događaju i analiziramo ga. Tada naš svjesni um napušta sadašnji trenutak i na scenu stupaju naši podsvjesni programi.

Dr. Lipton procjenjuje da 95% našeg života nama upravljaju podsvjesni automatski programi zato što je to način na koji razmišljamo, a većina tih programa su obesnažujući, samo- sabotirajući i ograničujući programi koje smo pokupili u prvih sedam godina našeg života.

Repetitivne (ponavljajuće se) misli vam odmah govore da funkcionira program iznova i iznova se ponavljajući. To bi vam trebao biti alarm koji kaže: “Sviram program” i to je vam je budilica ako se uhvatite u tome. Kada primijetite da imate ponavljajuće se misli, to je znak da radi “snimka”. A u trenutku kada to shvatite možete zaustaviti program i time ste uzeli svoju moć nazad u svoje ruke. Tada možete odabrati neki drugi program. Ali ako ništa ne učinite u trenutku kada ste primijetili das “svira” program, vi ćete upasti u njega i nastaviti ga iznova i iznova “svirati”...a vjerujte mi ne postaje nimalo bolje svaki put kada svira!

Kako se možemo uhvatiti u programu? Dr. Lipton kaže da prvo moramo prekinuti uzorak. To zvuči ok, ali uz dnevno oko 60 000 misli, čini se nemogućom misijom uhvatiti potencijalno negativne misli i zaustaviti emitiranje njihovog signala. Ali Dr. Lipton kaže da je to nemoguća misija samo za naš um koji kada ga koristimo služi samo za racionalizaciju i kalkulaciju.

Jedna misao vodi ka drugoj i to je u redu ali ako imamo jednu grešku u procesuiranju, jednu pogrešnu misao, naš će krajnji rezultat biti manjkav.

Srećom u svojim tijelima imamo puno veću silu na snazi, a čiji je kapacitet odašiljanja višestruko jači od onoga kojeg ima mozak. Ta sila se zove srce.

Srce je senzorni organ koji djeluje poput sofisticirane naprave za kodiranje i kao centar za procesuiranje koji nam omogućuje da učimo, pamtimo i donosimo neovisne funkcionalne odluke. Srce generira najveće elektromagnetsko polje u tijelu – polje koje je oko 60 puta veće u amplitudi od onog koji čini mozak. Dr. Lipton kaže da se srce razlikuje od mozga po tome što ono ne radi kalkulacije. Srce “čita” energiju.

Prvi jezik komunikacije je energija (vibracija). Postoji cijeli dijapazon energije koje mi ljudi osjećamo, ali u osnovi su dvije vrste vibracija: dobre vibre i loše vibre. Loše vibre nam oduzimaju energiju, a dobre vibre nam je povećavaju. Vibracije nam ne govore riječima, ne govore nam detalje ili racionalne misli. One nam govore samo da li je energija dobra ili loša za nas.

Kada životinja osjeti loše vibre što mislite da će učiniti? Ona će se maknuti od njih. A kako zna? Tako jer se život temelji na energiji. Kada imate energije imate životnost, kada gubite energiju gubite životnost. To je primaran oblik komunikacije svega od bakterija do ljudskih bića.

Dr. Bruce Lipton

Samo mi ljudi zanemarujemo očitavanje i slušanje tog energetskog vodstva i umjesto toga odlazimo u um, racionaliziramo i analiziramo što nam je činiti na osnovi činjenica i iskustava iz prošlosti iako naše srce uvijek zna pravi put i odgovor. Iako nam se ponekad čini da su njegove upute čudne, kako Dr. Lipton kaže, put srca je pravi put jer ono zna gdje je dobra energija.

Kada imate neko pitanje stavite ga u srce i zapitajte se: kako se osjećam od ove odluke? Tada će vam biti jasno što trebate učiniti.

Najbolje je imati na umu da ostajemo u sadašnjem trenutku – radije nego da se prepustimo razmišljanju i analiziranju jer nas to trenutno izvlači iz sadašnjeg trenutka i uvlači nas u naše programe.

Kada smo u trenutku onda smo u srcu. To ne znači da sve funkcionira savršeno, ali znači da više ne teroriziramo sami sebe mislima, jer otamo dolaze svi naši problemi. Znate li da mi u 90% slučajeva patimo zbog naših misli a ne zbog stvarnih događaja? To je grozno, zar ne? Kada brutaliziramo svoje sustave time da nas je strah i time da se osjećamo kao žrtve – to je znak da naši programi vode show a ne mi.