Kažu da ne postoje glupa pitanja, tj. da ništa nije sramotno ili glupo pitati jer bolje je ne znati i pitati pa naučiti nego bubnuti glupost. Da, ima nešto u tome, ali ima i glupih odnosno besmislenih pitanja. Neka čuješ jednom u životu pa ti ostanu kao primjer, a neka se ponavljaju kao na pokretnoj traci i već si na njih spreman odgovoriti ili se čak ni ne udostojiš dati odgovor. Ova potonja opcija, barem po mom mišljenju, je najbolje što možeš napraviti kada ti postave pitanje “Gdje se vidiš za pet godina?”.

Zadnja tri mjeseca tražim posao i svega sam se nagledala i naslušala, ali pitanje – gdje se vidiš za pet godina – nisam očekivala sresti jer sam (naivno) pretpostavila da je to izumrlo s nekim prošlim vremenima socijalizma i rada u jednoj firmi čitav život. I ne samo da sam se prevarila nego sam to isto pitanje prizvala sama par dana unaprijed:

I ne, ne šalim se kad kažem da bi “idealan” život uključivao neku osamu i puno životinja i biljaka. Barem iz ove sada perspektive. Od svog prvog daha živim u Zagrebu, najvećem gradu u Hrvatskoj i guši me. Da sam barem jedina kojoj je tako. Baš sam nedavno pričala kolegi kako mi je u niti tjedan dana desetak ljudi u rasponu od 26 do 36 godina reklo da je otišlo iz Zagreba/Hrvatske ili da se tek na to sprema. U tom istom “košu” sam i ja i moja braća. Kolega je rekao da je i on čuo na desetke sličnih priča i pitao me zašto mislim da je tome tako, jer mu nitko nije dao suvisli odgovor. Bubnula sam kao iz puške: “Koliko čujem, nitko od njih se tu ne osjeća ugodno. Zbog osjećaja idu, ne zato što moraju nego zato što žele.”

Zastao je malo i rekao da sam jedina koja mu je tako sažela situaciju koja se događa i koja je, realno, alarmantna, priznali mi to sebi ili ne, pisali o tome mediji ili ne. Kaže da se naslušao priča kako je “vani” bolje, teče med i mlijeko, bolje si plaćen za svoj posao, divno je… Ono, utopija je čim prijeđeš granicu.Naravno, ništa od toga nije popušio. Jer većina toga su floskule koje su se već ustalile i stvarno nitko to zbilja ne misli već samo, kao neki govorni automat, odgovara. Vjerojatno, i taj dio razumijem, da ne bi pokrenuli dodatnu diskusiju.

Isto kao i na pitanje “Gdje se vidiš za pet godina?”. Naučeni smo/su da to trik pitanje služi tome da pokažeš da ti posao treba i da ti je stalo do firme odnosno poslodavca kojemu si došao na razgovor, da želiš pridonijeti zajednici i želiš rasti, imaš planove koji su dugoročni… Najkraće rečeno, ne misliš ono što odgovoriš, samo želiš dobiti posao. Pogotovo kad su u pitanju gladna usta koja trebaš nahraniti i režije i dugovi koje treba podmiriti. Sve je to kristalno jasno, odgovorno i logično te samim time ubija smisao tog pitanja u startu jer u većini slučajeva poslodavac dobije laži ili barem nabubetani dio intervjua i onda izabere “najmanje zlo”.

Razgovor za posao je jedno, ali zašto nisi iskren kad razgovaraš s frendom, kolegom ili susjedom? Zašto ne priznaš drugima zašto odlaziš iz firme, grada, države? Možda zato jer to još nisi ni sebi priznao?

Kaže B. da bi se trebalo više pričati i pisati o tom, kako ga ja zovem, “osjećaju” zbog kojeg mnogi mladi odlaze ili barem razmišljaju o odlasku. Zašto se ne osjećaju ugodno, što ih tišti, jesu li razmaženi (tako nas najčešće nazivaju oni stariji koji jednostavno ne mogu razumjeti razliku između života danas i prije 20 ili 50 godina), jesu li nedovoljno probitačni, ambiciozni, obrazovani… Što je krivo i kako to promijeniti?

Jesu li, ma ne, JESMO li nezahvalni? Iz perspektive nekog gladnog Afrikanca sigurno jesmo, ali iz perspektive moje bake kad je bila moje dobi prije 47 godina, nismo. Da, ne mogu vratiti vrijeme, ali mogu spasiti vrijeme koje je ispred mene i ne potrošiti ga uzalud. Mogu napraviti sve što je u mojoj moći da za pet godina budem tamo gdje ja želim biti, a ne neki poslodavac koji me samo želi iskoristiti.

Nije prošlo par dana da sam nakon B. vidjela svoju najdražu prijateljicu. Sjela je preko puta mene, nije ni udahnula do kraja i rekla: “Odlazim. Ja više ne mogu.”Pitam da gdje će i kada, odgovara da nije bitno, da samo želi otići jer joj je dosta. Pričamo dalje i dolazi još jedna, samo da pozdravi usput. Ona je već otišla, zatekla se sad par dana u Zagrebu, kaže i njena sestra je na on/off u poslu kojim putuje i biva što manje ovdje. Onda obje mogu “probaviti” ovaj čušpajz, kad su u Zagrebu na par dana ili tjedana godišnje. Kad ga se zaželiš i zaželiš se nekih ljudi i ulica. Sve ostalo je sve manje privlačno.

Postalo mi je mučno. Nisam znala što bih i otišla sam par tramvajskih stanica prema centru grada, konačno sam ulovila termin da se vidim s vlastitom majkom i ne znam kako sam do nje uopće došla. Doplutala sam kao u nekom tekućem mediju. Zvukovi i tutnjevi nisu mi dali disati. Nekim čudom nisam pala pod tramvaj, pričekala sam ju, blijeda kao krpa, držeći se za neki stupić u Tomićevoj i nisam mogla niti govoriti niti hodati normalno. Posjela me na najbližu terasu, naručila bilo što s puno šećera, gurala mi Normabele u ruku (nisam ih popila, op.a.), dignula se od stola jer je konobarica bila bezobrazna pa je morala ući i naručiti i u tom trenu je krenulo. Plač pred svima. Ono kad jednostavno ne možeš zaustaviti suze i samo želiš da s njima sve ode, ali sve. I ono što je trenutno u glavi, ali da povuku i zadnje mjesece, pa čak i godine boli koju nakupljaš.

Nakon nekoliko minuta i pola šnite torte koju sam jedva utrpala u sebe, do mene su došle rečenice koje sam prvi put čula van svoje glave.

Pročitala me kao otvorenu knjigu, a vjerojatno me pročitala i prije nego sam ja tu knjigu napisala do kraja. Nevjerojatne su te majke, koliko zapravo dobro znaju i osjećaju svoju djecu.

Moja je k tome još i svjesna da od njeno troje vjerojatno ni jedno neće ostati ne samo u Zagrebu nego ni u Hrvatskoj. Svi obrazovani, uspješni, samostalni i dovoljno svjesni da na pitanje “Gdje se vidiš za pet godina?” odgovore iskreno. Ili ne odgovore uopće jer to se ama baš nikoga ne tiče.

Umjesto da me pitaju “Gdje?” bolje bi bilo da me pitaju, barem bih ja tako da sam poslodavac, “Kako?”.

Opiši se za pet godina, ako možeš. Ili za dvije. Svejedno je kada točno, bitno je samo da si sretan i zdrav jer jedno bez drugog ne ide.

Do idućeg puta, kako se vidiš za pet dana, mjeseci ili godina?

Zagrljaj,

A.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici: 

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku, vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.