Zajedništvo ili podjela. Lažna je to dilema koju zadnjih mjeseci nameću političari s ljevice i desnice. HDZ i predsjednica tvrde da nam treba zajedništvo. Zoran Milanović poručuje “ili mi ili oni”. A to je u biti ista verzija zbijanja redova kao i kod HDZ-a.

Samo što nitko nakon tih pompoznih izjava nije definirao tko su to “mi”, tko “oni” i što bi značilo “zajedništvo”. Je li zajedništvo čvrsta ruka jednih tate i mame koji će se držati svoje ideologije i svojih vrijednosti, a sve ostale prokazati kao antihrvatske i jugoslavenske elemente? Branitelji u šatoru šalju upravo takve poruke, a ponašanje HDZ-ovaca i njihova retorika upućuju upravo na to. Milanovićeva dilema “mi ili oni” ima isti problem. Tko su za njega “mi” i kako se to postaje ili prestaje postojati? Sjetimo se kako su Mirela Holy, Aleksandra Kolarić ili Slavko Linić iz “mi” postali “oni”. Jer su digli glas protiv vođe. Spadaju li u “mi” svi oni koji su naivno povjerovali SDP-ovim obećanjima prije tri godine, a sad su razočarani? Ili su i oni ispali iz igre.

Lažne priče o zajedništvu, nama i njima imaju za svrhu samo udariti na emociju ljudi kako bi isključili razum. Kako bi zaboravili što nije radila ova Vlada i što je radila ona HDZ-ova. Kao koprena preko očiju da ne vide sebe i svojeg susjeda kao slobodnog pojedinca koji koristi svoju glavu, nego kao ideološkog prijatelja ili neprijatelja. Nije nam potrebno nikakvo zajedništvo. Potrebno je biti različit, imati drugačije mišljenje. Ali uvijek imati na umu da je uvažavanje različitosti, a ne vladavina većine bit demokracije. Potrebna nam je i odgovornost. Da se imaju strategije za zemlju koje će biti napravljene kvalitetno i stručno i da svaka vlada može prema istom cilju. Nije to nikakvo zajedništvo. To je stvar zdravog razuma. Koji nam najviše treba.