Radeći tamo punih pet godina naučila sam jednu stvar, a to je da, u ovom slučaju, žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje su ga i doživjele. Da, postoji zanemarivo mali broj onih koji kažu da jesu, a nisu. Za te žene bolje da su šutjele jer nisu ni svjesne koliku štetu su napravile svojim lažnim iskazom.

Ali da se vratim na one koje jesu doživjele seksualno nasilje. Da bi žena nekome rekla da je doživjela seksualno nasilje i/ili uznemiravanje (u kojem god obliku to bilo, od nepoželjnog komentara, sexting sms poruke, pa preko verbalnog seksualnog zlostavljanja, ucjena, prijetnji, do neželjenih dodira, do pokušaja silovanja i silovanja) potrebno je jako puno hrabrosti. Smatram da je upravo slučaj Weinstein to jasno pokazuje. Žene iz svijeta showbusinessa, neke od njih planetarno popularne, neke od njih dobitnice Oskara, neke od njih podebljeg bankovnog računa koje si mogu platiti najbolje odvjetnike i terapeute, su godinama šutjele. Šutjele su i nisu imale hrabrosti reći da su i one njegove žrtve. Kada bi neka i progovorila onda se imena nisu spominjala, a vijest bi završila na stranicama žute kronike, te kao takva bi bila brzo zaboravljena.

Ako žene kojima se na neki način divimo, žene za koje nam se čini da imaju sve, nisu prijavile seksualno zlostavljanje, nisu tužile svog napadača, nisu javno tražile pravdu je li logično za očekivati da će to napraviti žene koje nemaju toliko resursa? Na žalost još uvijek mali broj žena prijavljuje seksualno nasilje.

U prilog tome govore i statistike. Tamne brojke seksualnog nasilja su zastrašujuće. Tako prema podacima nevladine organizacije Ženska soba koja je 2005. godine provela istraživanje o stanju seksualnih prava u Republici Hrvatskoj je pokazalo kako 17% žena je doživjelo pokušaj silovanja ili silovanje, a od toga ih je samo 5% prijavilo nadležnim tijelima. Na svjetskoj razini, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) između 10-27% žena doživi seksualno nasilje, a U.S. Bureau of Justice Statistics je izračunao da tek 15 do 36 % osoba koje su doživjele seksualno nasilje prijave ga.

A što je sa slučajevima koji budu prijavljeni? Prema podacima američke nacionalne mreže za žrtve silovanja, zlostavljanja i incesta  - RAINN od 1000 silovanja, tek 310 bivaju prijavljena policiji. Od tih 310 samo 57 završe uhićenjem počinitelja. Tek 7 od 1000 silovatelja su na kraju i osuđeni. Ovo je definitivno obeshrabrujuće za žene.

Koji su sve razlozi zbog kojih žene ne prijavljuju seksualno nasilje?

• Odnos žrtve i počinitelja – čak u 25 % slučajeva seksualnog nasilja počinitelj je u partnersko/supružničkom odnosu sa ženom i u takvim slučajevima žene najrjeđe prijavljuju zločin.
• Sram – seksualno nasilje je napad na našu privatnost, na naš tjelesni integritet, količina srama i povrijeđenosti je ogromna što nerijetko dovodi do toga da žrtva samu sebe krivi.
• Negiranje i umanjivanje – krivnja i sram nerijetko dovode do toga da žene počnu negirati i umanjivati to što im se dogodilo, te onda niti ne žele prijaviti seksualno nasilje.
• Strah – strah od odmazde, strah da joj nitko neće vjerovati, strah od osude, strah od cijelog procesa, brojni su strahovi koji se ispriječe na putu i zbog kojih žena ne prijavi ili ako prijavi odustane tijekom procesa.

Naravno postoje i brojni drugi razlozi, a vjerujem da u prilog neprijavljivanju ide i to što je seksualno nasilje jedno od kaznenih djela, gdje žrtva osim što mora dokazivati da se zločin zaista i dogodio, prolazi kroz brojna neželjena pitanja koje se često ne tiču samog zločina već služe tome da je se diskreditira na svaki mogući način.

„A zašto ste ga pustili u stan?“

„A kako ste bili obučeni?“

„A koliko ste seksualnih partnera imali do sada?“

„A zašto ste išli sami kući?“, itd. itd.

Nakon što je javno optužila Weinsteina Rose McGowan je uhićena zbog posjedovanja droge. Ona tvrdi da ju se na taj način pokušalo diskreditirati, što je vrlo vjerojatno i moguće. Jednako tako su i jedne novine nakon što je Pauley Perrett (Abby iz serije NCSI) objavila da je bila zlostavljana na setu, objavile kako je uhodila muže. Poveznica između uhođenja i zlostavljanja je nejasna, ali je služila kako bi ju se diskreditiralo. Jer eto luda baba uhodi bivšeg muža, pa joj nikako ne možemo i ne smijemo vjerovati da je bila zlostavljana, a ako i je bila zlostavljana tako joj i treba jer je ona uhodila jadnog čovjeka. (Ova zadnja rečenica je ironična, kao što sam rekla, ja vjerujem žrtvama i imam 0% tolerancije na seksualno zlostavljanje)

Vjerujem da neprijavljivanju uz diskreditiranje doprinosi i nevjerica. Pa na kraju krajeva kada su Hollywoodske glumice s početka priče počele iznositi sve što su doživjele jesu li im vjerovali?

Strah, sram, osjećaj krivnje, nalaženje opravdanja, ne čine nikome uslugu. Ako žena kaže da je doživjela seksualno nasilje jako je velika vjerojatnost da ga je i doživjela i treba joj vjerovati. Nju se nikako ne smije se pitati zašto si ovo i zašto si ono. Pa da je hodala i gola po ulici, što sigurno nije jer izložbe odjeće silovanih i zlostavljanih žena jasno prikazuju da su sve bile veoma pokrivene u trenutku napada, nitko nema pravo zadirati u njezin privatni prostor i vršiti nasilje nad njom.

Ajmo se zapitati da nam dođe bliska ženska soba i kaže da su joj ukrali torbu ili bicikl, bi li joj postavili sva ta „pametna“ i osuđujuća pitanja. Ne bi garant. Ovakva pitanja dodatno diskreditiraju žrtvu koja je jedva smogla snage reći što joj se dogodilo. Ovakva pitanja svaljuju krivnju na žrtvu, reviktimiziraju je i ona najvjerojatnije neće prijaviti nasilnika ili ako ga je i prijavila povući će prijavu.

Ne prijavljivanje dovodi do minimalizacije problema, do tamnih brojki, do otvaranja prostora nasilnicima koji godinama koriste šutnju žrtava da i dalje slobodno i bez osude napastvuju i zlostavljaju. Mislim da je krajnje vrijeme da to prestane.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Dunja. U stvarnom životu se bavim projektima i to najviše onim iz EU. Osoba sam koja cijeni slobodu i moć upravljanja vlastitim vremenom. Freelancer sam u nastajanju. Pišem blog Stvarati voljeti na kojem pišem o životu, sreći i važnosti pronalaženja samog sebe. On je moj intimni zapis u javnom prostoru, pozitivno mjesto moga stvaralaštva.