Meditiram svaki dan. Ujutro i navečer a ponekad i usred dana ovisno koliko imam vremena. Kada sam saznala što meditacija čini mom autonomnom živčanom sustavu i to usporedila s prognostikom zapadne medicine moje dijagnoze – odlučila sam joj strastveno pristupiti. I atom je više energija nego što je materija, a ja sam od atoma, dakle ja sam energija sa svjesnošću. Nakon što sam godinama pokušavala materijom mijenjati materiju, jako se izmučila i baš nigdje nisam stigla, stoga sam je odlučila energetski promijeniti.

Prije sam imala trenere, išla sam na fizioterapije, izokinetičke sprave, yoge, TRS, terapije strujom... pila suplemente, ali rezultati su bili neznatni jer nisam bila duhom u tome. Bila sam uplašena i nepovjerljiva, da ne kažem očajna. Pogotovo kad su mi svi ti zdravstveni radnici govorili o održavanju stanja, nadi da će pogoršanje doći što kasnije i indirektno me uvjeravali da mi je najbolje da se pomirim sa svojom dijagnozom, prihvatim je i naučim živjeti s njom. Ali ja to nisam mogla jer imamo internet na kojem su
tisuće svjedočanstava o “nevjerojatnim” iscjeljenjima otpisanih i informacije i znanje koje mi se pružalo kao na pladnju.

Moja duša je znala: ako mogu oni, mogu i ja! Zato nisam prestala vjerovati da je ovo sve samo privremeno i da postoji neki razlog zašto mi se sve ovo desilo iako ga sada još ne razumijem.

I dalje sam koristila suplemente i vježbala – i ne mogu reći što bi sa mnom bilo da to sve nisam radila, ali postepeno sam shvatila da ne mogu raditi na tijelu ako nisam i duhom sto posto u tome. To se zove integrativni pristup: i duh i tijelo. Pogledajte vrhunske sportaše – oni stotinama puta u glavi treniraju udarac ili voze utrku, a kada dođu na stazu ili teren, njihovo tijelo točno zna što treba učiniti jer su pripremili neurosinapse za to, a mi iz publike se divimo njihovoj nevjerojatnoj koordinaciji pokreta i namjere.

Sada već više od godine dana ne vježbam osim mentalno, a ljudi me pitaju tko mi je trener i odakle mi taj mišićni tonus. Znate što sve radim?

Rolam se, radim prednji i zadnji kružni iz skoka (Tae kwon-do, to sam mogla prije), snowboardam, trčim po plićaku visoko podižući koljena i plešem kao što nikada nisam do sada. A sve u glavi.

Moja desna noga koja je godinama bila nekoliko centimetara tanja od lijeve, mekana i atrofirana, sada je snažna i čvrsta, možda samo par milimetara tanja od lijeve. Aktivnija sam nego ikad, putujem, izlazim s prijateljima, zabavljam se i puno se smijem. Zadovoljna sam kako protječe moj epigenetski eksperiment na meni. Jednog dana, uskoro, napravit ću predavanje svojim kolegama iz škole IPD (Integral Personal Development School and Center) o tome.

Ah da, vratila sam se u školu koju sam u naletu otpora napustila prije nekoliko mjeseci prije same diplome! Nazvala sam svog profesora i terapeuta, skrušeno mu se ispričala i objasnila mu da ipak ne želim baciti četiri godine učenja u koš i zamolila ga da mi dopusti da sa svojim kolegama iz razreda nastavim petu i šestu godinu.

Priznala sam mu da sam pogriješila i da je imao pravo: da osjećam da bih jednom kada pomognem sebi mogla pomagati i drugim ljudima koji su u sličnoj situaciji, a sve iz vlastitog iskustva.

Profesor se samo nasmijao rekavši mi da je skužio da sam u otporima, ali da me nije htio puno nagovarati jer je shvatio da ga tada niti ne bih čula. Sada sam dužna diplomski i sljedeći mjesec počinje 5. godina sa super predavačima iz inozemstva. Presretna sam jer se sjećam da prve godine nisam mogla sjediti na predavanjima jer mi se kičma savijala i nisam mogla niti držati glavu uspravno, a sada mogu sat vremena meditirati bez naslona!

Krajem prošle godine sam otišla pred zdravstvenu komisiju u mirovinsko da mi utvrde stupanj invaliditeta i da dobijem onaj znak za invalide da mogu parkirati najbliže ulazima u dućane i ispred svoje zgrade. Kada sam ušla u prostoriju doktorica je bila zadubljena u papire pa nije vidjela kako hodam, a kada je podigla glavu ja sam već sjedila ispred nje nasmiješena od uha do uha.

- A što vi radite ovdje? - rekla je nestrpljivo.

- Oh, hvala na komplimentu, evo pokazat ću vam kako hodam! - rekla sam i ustala. Kada sam nakon dva koraka počela padati, doktorica je pohitala da me uhvati i zamolila me da sjednem. Onda se udubila u pregršt mojih nalaza.

- A gdje su novi nalazi? Zadnji je iz 2016.

- Više ne idem neurolozima. Oni nemaju dobre prognoze za mene.

Gledala je moje prve nalaze, pa one u sredini, a ovi zadnji su pokazivali da mi se stanje bitno popravilo iako su prve prognoze govorile da ću biti u kolicima najkasnije do 2014. godine.

- Ali,... kako? Kako ste to uspjeli? - pitala me nepovjerljivo me gledajući.

- Jednostavno. Živimo u vremenu Googlea, pa sam pronašla ljude koji su se izliječili i samo sam ih oponašala. Jednostavno. Učila sam o neuroplastičnosti, epigenetici, psihoneuroimunologiji i utjecaju duha na tijelo. O vezi uma i tijela. Zapravo sam epigenetski signalizirala nove gene i prestala signalizirati gene za bolest...

Žena me blijedo gledala i nakon kratke pauze rekla:

- Hrabro, svaka čast!

Moja ocjena invaliditeta iznosila je 60% na nogama i 20% na rukama što je ukupno 80%, i rekla mi da mogu dobiti znak.

- Hvala, ali to je samo privremeno, vratit ću vam ga za godinu dana! Ne namjeravam biti invalid, planiram se potpuno iscijeliti.

- Ok, vi samo nastavite raditi što radite i želim vam puno sreće! – rekla mi je a ja sam nekoliko dana kasnije pročitala famoznu rečenicu Dr. Joe Dispenze:

-Ne možete koristiti dobrobiti stanja kojeg se želite riješiti – pa do danas nisam izvadila taj znak i prestala sam koristiti asistenciju na aerodromima. Vjerujem da sam od tada još puno više napredovala i duhom i tijelom i znate što? Ne treba mi ničija potvrda, osjećam se fantastično!

Toliko sam dobro da sam neki dan vidjevši slijepu djevojku rekla prijateljici:

- Bože hvala ti što sam zdrava! - na što smo se obje slatko nasmijale. Ne vjerujem u interventnog boga (kao što bi rekao Nick Cave) ali da postoji, vjerojatno bi se slatko nasmijao što mu na zdravlju zahvaljuje Anđa Marić.

Do sljedećeg tjedna!