- Tata, mogao bi pisati o tome kako se ne treba mijenjati zbog drugih, nego zbog sebe, neki dan je izjavila moja desetogodišnjakinja i tako odredila temu ovotjedne kolumne. Naravno, kao i manje-više sve u životu desetogodišnjaka, ideja je proizašla iz našeg jutarnjeg razgovora u kojem je rekla da ponekad napravi nešto samo da ja ne budem ljut. Rekao sam da to ne želim, nego da pokuša razmisliti zašto bi ta djela mogla biti dobra za nju samu pa ako uspije nešto smisliti, onda to ima smisla napraviti. Cilj je da radi stvari zato što ona misli da je to dobro, a ne zato da bi mama i tata (a sutra dečko ili muž) bili sretni. Ja sam jedan od onih čudnih roditelja kojima je važnije da ona nešto shvati, nego da me samo posluša. Važnije mi je da nauči slušati sebe, nego da bespogovorno sluša mene.

Znam da je to prežestoka ideja da je odmah ukorijeni u sebi, ali realno, htio sam barem ubaciti tu klicu u nju. Barem da počne razmišljati o tome pa sigurno neće doći u poziciji u kojoj se nalaze brojne moje vršnjakinje, a to je da se mijenjaju zbog drugih ili misle da bi se drugi trebali mijenjati da zadovolje njih.

„Ja ću biti sretna kad će konačno on biti sretan sa mnom“ i onda se mijenjaš i mijenjaš i mijenjaš, ali ne u skladu sa svojim željama, nego njegovim. Ili njezinim, svejedno je... Prečesto nam nije cilj zadovoljiti sebe i svoje standarde, nego zadovoljiti ono što drugi traže od nas. Što više zadovoljimo druge, to se osjećamo bolje, ali privremeno. Ali suludo je da potvrda naše vrijednosti mora doći od drugih. Jer vam nikada neće biti dovoljno. Uvijek će biti ljudi koji će biti nezadovoljni vama. Zato nam i ne bi trebao biti cilj zadovoljiti njihova očekivanja od nas, nego zadovoljiti svoja, realna očekivanja od sebe.

S druge strane, naravno da ne zagovaram egocentričnost i samoživost. Naravno da ne tvrdim da uvijek trebamo misliti samo na sebe i zanemariti sve što drugi traže od nas, ali gdje povući granicu? Kada je mijenjanje sebe razumno prilagođavanje nekom odnosu, a kada je to toksično odricanje od sebe i svog identiteta? Kada promjenom gubite, a kada dobivate sebe?

Za početak, želja za promjenom treba doći od vas. A primarni motiv treba biti vaša sreća. Vaša želja da budete što sigurnija osoba, što smirenija, tolerantnija, razumnija, uviđavnija... bilo što. To radite jer želite biti autentičniji, želite se bolje osjećati u svojoj koži, a to će se svidjeti i onima koji vam žele sreću. To ne znači da će se takve promjene svidjeti svima oko vas. Čak štoviše, postoji velika mogućnost da se mnogima neće svidjeti te promjene jer su navikli da ste nesigurniji, nervozni, skloni osuđivanju... Pašete im takvi ili zbog toga što vas mogu iskorištavati ili zbog toga što njihov jad voli biti u istom takvom društvu. Ali nema smisla odustati od svoje sreće da biste zadovoljili one koji su odustali od svoje. Nema se smisla odreći svog duha samo zato da bi s vama bili zadovoljni oni siromašni duhom. Nema smisla...

Druga stvar, ne smijete odustajati od svojih ključnih uvjerenja i vrijednosti. Naravno da se svi u odnosima trebamo prilagođavati - partnerima, prijateljima, poslovnim suradnicima... Prilagodba drugima je nužna i razumna, a ako smo psihički zrelijih od prosječnog desetogodišnjaka, to bismo trebali moći prihvatiti. Svijet se ne može i ne treba okretati oko nas, već se trebamo donekle prilagoditi svijetu oko sebe. Ali ne tako da izdamo ono u što vjerujemo. Ne tako da izdamo sebe. Jer to nije prilagođavanje, nego ubijanje. Sebe i svoje biti...

Možemo se prilagoditi tako da smanjimo intenzitet poslovnih aktivnosti da bismo više sebe dali partneru, ali ne smijemo odustati od karijere samo zato što ona ugrožava našeg partnera. Možemo svoj dnevni ritam djelomično prilagoditi ukućanima, ali ne smijemo odustati od onih aktivnosti koje nas definiraju, koje su naše strasti.

Možemo se ne slagati oko nebitnih tema, ali ako imamo dijametralno suprotna mišljenja oko naših ključnih uvjerenja, pristati na takav odnos znači odustati od sebe. Jer možete vi ne spominjati takve teme „zbog mira u kući“, ali ako zbog mira u kući osjećate nemir u sebi, ne isplati se!

Možete se ne slagati oko nekih odgojnih metoda, ali ako ste stalno na suprotnim stranama pa počnete odustajati od rasprava i preuzmete princip vašeg partnera, opet zbog mira u kući, i vi sami, ali i čitava obitelj postat će jako nemirna.

Ima onih ljudi koji kao da žive balzamirane živote pa su isti u 60-oj kao što su bili u 30-oj. Ali oni su ipak iznimka. Nama ostalima, promjena je stalni suputnik. Samo trebamo paziti da se mijenjamo da bismo bili sretniji sa sobom, a ne da usrećujemo druge odustajanjem od onoga što mi istinski jesmo.