Kada ulaziš u vozilo gradskog javnog prijevoza, pozdraviš li s dobar dan, dobro jutro… ili samo potvrdiš kartu i prođeš pored vozača kao da ne postoji? Ući će dvadeset ljudi, a samo jedna osoba će vjerojatno pozdraviti. Ako je rano jutro ili kasno navečer, nemaš više volje za ništa, umoran si ili ti se spava, bez obzira na sve, pozdraviti ti nije teško. Jer, možda je i vozaču puna kapa svega i jedva čeka doći kući, ali svejedno pozdravi i ne pravi se da ne postojiš.

Pa eto, ne kužim ljude kojima je teško pristojno pozdraviti kada ulaze u autobus, tramvaj ili bilo gdje drugdje. Kada uđem u neku trgovinu prvo što kažem je dobar dan, iako možda nigdje nikog, jednostavno mi samo izleti iz usta. Svima je ugodnije kada pozdraviš, tebi, ali i drugima. Znam vidjeti ljude koji kada dođu na blagajnu u trgovini samo šute.

Pa konjino, oprosti konj, zar ti je teško pozdraviti blagajnicu? Hoće li ti jezik otpasti? Mislim da neće. Misliš li da se njoj da gledati u tebe? Tko zna koliko je već ljudi prošlo kroz njezinu blagajnu. Budi čovjek i pozdravi.

Isto tako i kad platiš samo odeš bez pozdravljanja. Ona ti vrati ostatak novaca, a ti samo šutiš. Zamisli da ti ne vrati ostatak, progovorio bi ti makar na „dupe“. Aha, da, da. To nije pristojno, zapravo to je nekulturno i sramotno.

Mene je mama učila da uvijek, ali baš uvijek moram pozdraviti, znači ovisi koje je doba, dobro jutro ili dobar dan… da kažem hvala, molim, doviđenja i moram priznati do sada mi još nije otpao jezik. Jednostavno mi je sasvim normalno pozdraviti, zahvaliti… ali i kada meni netko zahvali ili me pozdravi osjećam se ugodno. Ne moraš pričati sad o svemu, npr. koji broj gaća imaš ili što si skuhao za ručak. No, pristojan pozdrav nikog neće ubiti. Dapače, možda će nekoga i nasmijati. Razveseliti. Zamisli nekome uljepšaš dan jer si ti rekao samo jednu lijepu riječ. Kako bi se osjećao?

Primijetio sam da neki ljudi ne kažu hvala niti kada im konobar donese naručeno piće. Razumijem, konobaru je to posao, ali ne moraš zbog toga ne zahvaliti. Koliko god tebi to zvučalo strano, meni to zvuči vrlo ljudski i normalno. Pa nije konobar jebote robot. Nego čovjek! Možda je u smjeni i na suncu već sedam sati, možda bi volio ćuti koji put neku lijepu riječ upućenu njemu. Nisi o tome mislio, možda bi trebao, jer meni se čini to kao pristojnost i ljudskost.

Zapravo ljudi danas sve manje razgovaraju međusobno. Možda smo internetski i društvenim mrežama povezani kao nikad do sada, ali zato smo u međuljudskim odnosima najudaljeniji ikad.

Bio sam jednom na kavi sa svojima, a stol do nas, četvero njih sjede za stolom i svima glave zadubljene u mobitele. To si mogao i kući raditi, bolje da si to mjesto za stolom ostavio ljudima koji se zdravije druže. Da pojasnim što mislim to pod zdravije druženje!

Ljudi koji se zdravije druže sjednu za stol, naruče piće, pričaju međusobno, gledaju si u oči, smiju se, promatraju svijet oko sebe, vidiš na njihovim licima da su sretni i da im je ugodno. Kužiš? E to mislim. Ne znam što su radili oni koji su gledali u mobitele, možda su se međusobno dopisivali.

Pa da ponovim još jednom. Dobro jutro, dobar dan, dobra večer, doviđenja, hvala, molim, izvolite – ove riječi kad ih izgovoriš ne koštaju te ništa, ali kad ti ih netko uzvrati postaješ bogatiji. Drugi put kad budeš išao javnim prijevozom, pozdravi vozača. Čak i ako on tebe ne pozdravi. Kada budeš na blagajni, pozdravi i zahvali osobi na blagajni, iako ti to nije dužnost u životu, ali je dužnost čovjeka. U pravom smislu te riječi. Kada ti konobar donese sto i jednu stvar na stol, reci hvala, to je najmanje što možeš učiniti. Malo ljubaznosti nikog neće ubiti.

***
Za kraj, moram podijeliti novost s vama. Izašlo je drugo izdanje mojeg romana „Težina stvarnosti“, pa sam jako sretan! Ako ste zainteresirani, slobodno mi se možete javiti na Facebook ili Instagram, ali roman možete pronaći u svim boljim knjižarama.
Hvala svima što čitate moje kolumne, knjige… Stvarno hvala!

Fotografija: Vedran Karuza

O autoru:

Moje ime je Jan Bolić i pisac sam. Pišem knjige, prozu, romane, kolumne i povremeno poeziju. Volim pisati, ne bih mogao zamisliti svoj život, a da nešto ne zapišem. Inače bolujem od bolesti Spinalne mišićne atrofije tip 2, zbog koje gotovo ništa sam ne mogu pomaknuti, ali bez obzira na progresiju bolesti danas romane pišem i tipkam jednim prstom kojeg još uvijek mogu pomaknuti. Posvetio sam se pisanju i moj san je uveseljavati, zabavljati, potaknuti na razmišljanje i odmarati čitatelje od svakodnevice kroz knjige, i tekstove koje pišem. Uz pisanje, volim čitati, družiti se s prijateljima, šetati, promatrati, razmišljati, piti kavu i colu. Nadam se da će vas moji tekstovi barem potaknuti na razmišljanje. Uvijek pišem iskreno i strastveno. Aktivan sam na društvenim mrežama gdje se redovito družim sa svojim pratiteljima. Možete me pratiti na Facebooku i Instagramu. Hvala vam!