No, u posljednje vrijeme često čujem kako ljudi kod mene ističu karakteristiku koja me uistinu iznenađuje. Riječ je o naivnosti. Nikada se nisam smatrala naivnom osobom. Dapače, jarčovski sam oprezna, nepovjerljiva i tvrdoglava. Rijetko kada prepuštam drugima bilo što i volim djelovati sama. Teško da ćeš od mene dobiti priliku da me prevariš, slažeš ili iznevjeriš, a da pritom ne odgovaraš za svoje postupke. Unatoč tome, po već tko zna koji put, slušam kako od mojih najbližih (krajnje dobronamjerno) stižu rečenice poput: „Karla, shvati! Ne budi naivna! Ljudi su pokvareni i proračunati. Iskoristit će svaki trenutak da ovjere tvoju naivnost“ ili „Zašto zamjeraš nekome što te svojim ponašanjem povrijedio? Ti si kriva što očekuješ da te ta osoba neće povrijediti i da će se ponašati razumno, kulturno i dostojanstveno pa čak i u teškim situacijama.“ Svaki se put nakon toga zapitam: ljudi moji, pa tko je tu lud? Trebamo li zaista uporno smanjivat standarde i očekivanja ili neki ljudi jednostavno trebaju prestat biti šupci? Zašto je u konfliktu uvijek kriv onaj koji je nešto zamjerio, a ne onaj kojemu ego ne da da unaprijed promisli kako će se druga strana osjećati u trenutku kada taj isti ego prevrši svaku mjeru?

Ne volim okolišanje. Volim reći što mislim i uvijek to činim glasno. Ne podnosim licemjerje i ne podržavam lijenost u odnosu. Tjeram te da se boriš, da vrištiš svaku svoju emociju i svaku svoju misao.

Da gradiš svaki put ispočetka sve ono što su naše slabosti porušile ako i dalje postoje čvrsti temelji za to. Bez srama kažem DA! Očekujem od tebe da misliš na mene i na druge u jednakoj mjeri u kojoj misliš na sebe. Očekujem da budeš svjestan posljedica, ne samo kada su one već neminovne, već i prije nego što sebično i glupo nešto zajebeš. Očekujem da ako ti već dajem svoje sve, od tebe dobijem barem dio. A ti imaš potpuno pravo očekivati sve to isto od mene! Jer tako odnosi funkcioniraju. Barem bi trebali. Kad nastupi kriza, nemoj se izvlačiti na to da su bile krive okolnosti ili neka viša sila. Kriv si ti, kriva sam ja ili smo krivi oboje. Tada treba imati muda priznati svoje propuste, ispričati se za svoje greške, a najveća muda za hrabro pokušati ponovno.

Mislim da je nesrazmjer između onoga što priželjkuješ i onoga što dobivaš vidljiv u svakom odnosu, ali ponajviše u ljubavnom. Zbog čega, ne znam. Možda zbog neupitnih razlika u funkcioniranju muškog i ženskog mozga? Duboko potisnutih i neriješenih trauma iz prošlosti? Čvrsto ukorijenjenih obrazaca ponašanja i loših navika? Ono što sasvim sigurno znam je da se za odnos i u odnosu moraš boriti. Svaki dan moraš donijeti odluku jesi li voljan i dalje stvarati svoju priču s drugom osobom ili je krajnje vrijeme da ispišeš kraj.

Lako je voljeti kada je sve dobro. Voliš li kada ništa nije dobro?

Ako ne voliš, znači da nikada niti nisi volio. Nema između! Ako misliš da je ljubav ta koja te boli, ja ti garantiram da nije. Bole te postupci osobe koja nikada nije naučila voljeti. Koja nikada nije spoznala što ljubav jest, u svojoj suštini. Ona je sinonim za sigurnost, sinonim za bezgraničnost, sinonim za povjerenje i sinonim za prijateljstvo. Svemu ostalome je antonim. Sve ostalo ju isključuje! Čvrsto stojim iza svojih riječi kada kažem da je potpuno u redu očekivati od drugih da te vole. Potpuno je u redu voljeti sebe. Ako ništa drugo, barem bi ljubav trebali moći i primati i davati. Konstantno, potpuno, nesebično. Ona je ta koja nas hrani i održava vitalnima, sretnima i lijepima. Iznutra i izvana!

I zato ne, nisam naivna u klasičnom smislu te riječi! Logična sam, a davno se logičnost izgubila u svijetu u kojem živimo. Ljudima je lako naviknuti se na besmislice sve dok većina tako radi i misli. Bitno je da si ukalupljen, nije bitno što osjećaš duboko u sebi.

Uvriježilo se mišljenje da se moraš brinuti samo i isključivo za sebe i svoj interes. Da ne moraš ispunjavati ničija očekivanja osim svojih. Da prvi moraš ugrabiti sve što se ugrabiti da, samo da bi imao najviše.

Da moraš ignorirati situacije u kojima, pred tvojim vlastitim očima, netko nekoga ne tretira ispravno jer „to se tebe ne tiče, tiče se tog drugoga“. Od sad pa na dalje, svaki put kad mi netko kaže da sam naivna jer očekujem od drugih da budu normalni makar se oni ne ponašali u skladu s tim, osjećat ću se ponosno.

To će značiti da sam na dobrom putu. Da još uvijek nisam zastranila kao većina te da se još uvijek vodim temeljnim zakonima bivanja čovjekom. Stoga, živjeli mi „naivci“! Dao Bog da nas bude što više, čini mi se da baš takvi svijetu nedostaju.

O autorici:

Studentica logopedije, u ranim dvadesetima, koja obožava životinje, čitanje knjiga, dubokoumne razgovore, istraživanje novih destinacija i upoznavanje novih, zanimljivih ljudi. Spoj tvrdoglavog jarca i emotivnog raka. Ne podnosim nekulturne, pretenciozne i licemjerne ljude, a iznimno cijenim skromne, poštene, inteligentne i odgovorne osobe. Zanimaju me duhovnost i ljudska psiha, zalažem se za jednakost i ljudska prava, a u slobodno vrijeme volim pisati o tome. 

Pratite me na Facebooku i Instagramu.