Milanovićeva pobjeda na predsjedničkim izborima jasna je poruka većine hrvatskog naroda da ne tolerira, ne podnosi i ne želi lidera koji će uvijek biti spreman koketirati s krajnje konzervativnim idejama ili radikalnom desnicom te zazivati “Hrvatsku do Kupresa”.
Činjenica jest da se u kampanju Kolinde Grabar Kitarović glasno uključio jedan od najprovokativnijih lidera HDZ-ove desnice Milijan Brkić, da joj je podršku pružio Stevo Culej i da su se na Milanovića u javnom prostoru njezini sljedbenici počeli obrušavati najgorim uvredama iz vrlo ekstremnog arsenala. Ali očito je kampanja tog interventnog desničarenja bila potpuni promašaj. Ozbiljni politički analitičari već su to i ranije konstatirali, a oni koji bolje poznaju domaći politički reljef jasno su poručivali nakon prvoga kruga da se ne može snaga hrvatske desnice mjeriti zbrojem Škorinih glasova i glasova koji su išli Kolindi Grabar Kitarović.
Naprosto, Škoro je na početku nakratko bljesnuo kao treći put, neka alternativna varijanta koja je ranije imala svoj pandan u Mostu, a sve ono desno što mu se prikrpalo i što je on prihvatio zapravo je samo štetilo njemu i njegovu rezultatu. Kad se još ima na umu da je dobar dio glasova dobio i na regionalnoj, slavonskoj agendi, koja nije nužno vezana ni uz kakvu artikuliranu desnu struju, jasno je da su procjene o Škori kao lideru trećeg i desnijeg HDZ-a bile pretjerane.
POGLEDAJTE VIDEO:
Desnica će, naravno, i dalje udarati na Plenkovića argumentima da je Kolinda Grabar Kitarović izgubila izbore jer je narod osjetio da su izdali nacionalnu ideju, da se i ona priklonila onima koji sklapaju saveze s HNS-om i Pupovcem, no to su jalove teze. HDZ-ovo biračko tijelo definitivno ima puno razloga za frustracije, ali malo to ima veze s Plenkovićevom željom da stranku drži bliže centru. Jasno da on i to čini neuvjerljivo, uz bezbroj nepotrebnih kompromisa, baš poput spomenutog prihvaćanja pomirbene ruke Steve Culeja ili angažmana Milijana Brkića u kampanji.
Bilo bi dobro da u HDZ-u netko shvati da se izbori više ne dobivaju strategijama iz devedesetih, da prizori gužvi s biračkih mjesta u Mostaru ili priče o autobusima koji voze birače na birališta u BiH mobiliziraju deseterostruko veći broj onih koji će dati protestni glas protukandidatu, da nigdje na svijetu ne postoji kampanja u kojoj se može uspjeti s glasnom i javnom podrškom čovjeka suočena s tako razornim aferama kakve trpi Milan Bandić. Stoga, nije neracionalno razmišljanje u kojemu se tvrdi da bi Milanović dobio izbore čak i da nije bilo ni jednog teškoga gafa kakvih je Grabar Kitarović u kampanji imala na desetke ili da nije bilo tragikomičnog ispada njezina savjetnika.