Kostelić će možda skijati i nakon Sočija, ali vrijeme je da srcima napravimo špalir kroz koji će proći na putu na Olimpijske igre svojih snova, i da ga u istom špaliru dočekamo na povratku.

Opraštali se mi od Ivice nakon Sočija ili za deset godina, dojma sam da se, kao i od mnogih velikana, opraštamo nedostojno njihova djela. A Ivičino djelo zapravo ne zahtijeva medalju u Sočiju. Nikakvu, a kamoli zlatnu, to je nešto što samo on od sebe može zahtijevati. Trijumf volje je već to što nakon svega što je proživio stoji na nogama. Trijumf nad trijumfima je što uopće hoda, čak skija!, a to što će, dok god bude disao, biti i kandidat za postolje i pobjedu, samo je za sebe dovoljno za puko konstatiranje stanja – taj se imao za što roditi. 

Mi mladoliki stari konji sjećamo se Tomaža Čižmana i velikog iznenađenja na Svjetskom prvenstvu u Vailu 1989., kad je osvojio broncu. Sjećam li se dobro, bio je zaljubljen u Mateju Svet, pa je u tom transu i skijao. Što se Janice u Salt Lake Cityju tiče, trijumf me nije iznenadio. I ne bi me iznenadilo ispostavi li se da je Kostelićev organizam dovoljno zdrav za dvije zlatne ili bilo kakve medalje, a kamoli za jednu. Transa, ili samo skijaškog znanja za nekoliko minuta u koje stane cijeli život, u njemu sigurno ima.

Ne mora čovjek umrijeti da dobije zaslužene ovacije. Trebali bismo biti kao Englezi. Ne da Dražen mora poginuti da bismo mu pljeskali 20 minuta bez prestanka nego bismo velikane u vječnost morali s poštovanjem ispraćati još za života jer njihov život udišemo godinama i godinama. 

Nije Kostelićeva najveća vrijednost što je osvojio to što je osvojio, niti će najveća vrijednost biti medalja ili medalje koje će možda osvojiti u Sočiju. Najviša priznanja zaslužio je jer je godinama stotinama tisuća klinaca bio primjer kako se živi, da pobjednici ne odustaju, a milijunima odraslih je olakšavao buđenja drugi dan nakon utrke, pa i tjednima nakon utrke. Kad god odlučio odmoriti se, zaslužio je, a valjda će biti novih uzora.