Zašto se ovo nije moglo dogoditi prije šest mjeseci?
Zašto smo morali pola godine biti taoci jednog optuženika, zašto smo izgubili pola godine u unutarnjim svađama i u sukobu s Bruxellesom, zašto smo morali trpjeti tihe sankcije Angele Merkel i javne prijetnje sankcijama Viviane Reding?
Zašto smo gubili dragocjeno vrijeme, a vlast svoju energiju, za promjene Ustava koje nisu na koncu provedene u zadanom roku?
King Kong počinio dovoljno štete
Da bi na koncu hrvatska policija ujutro prvog siječnja ove godine ipak uhitila Josipa Perkovića po uhidbenom nalogu za ubojstvo Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine. Šest mjeseci kasnije. Neki bi rekli, šest mjeseci prekasno. Jer onaj famozni "King Kong" već je počinio dovoljno štete.
Ivo Josipović je uoči stupanja na snagu Europskog uhidbenog naloga bez spornog ograničenja samo na djela počinjena poslije 2002. godine, poručio kako je "sve u rukama pravosuđa". Nakon što je šest mjeseci bilo u rukama politike.
U rukama Ministarstva pravosuđa koje je napisalo zakon zahvaljujući kojem se moglo izbjeći izručenje Perkovića njemačkom pravosuđu. U rukama saborske većine koja je bez problema izglasala takav zakon. U rukama premijera koji je do krajnjih granica odugovlačio s promjenom zakona i tvrdio da je u slučaju Perković nastupila zastara "zbog koje ni rođenog oca ne bi mogao izručiti", a prodavao je i priču kako se radilo na zaštiti hrvatskih branitelja od optužnica za zločine u Domovinskom ratu, te da je sve bila greška briselskih prevoditelja.
Da bi vladajuća većina par mjeseci kasnije digla ruku za nešto posve suprotno onome što je izglasala u srpnju.
Pola godine sve je bilo u rukama politike, umjesto da je još od samoga početka sve bilo u rukama pravosuđa.
Saga nije okončana
Međutim, pogrešno bi bilo misliti da je ovih uhićenjem saga okončana. Nakon što se, kao po starom udbaškom receptu, cijeli slučaj toliko zakomplicirao i rješenja toliko zamaglila da više nitko nije znao što bi s Perkovićem sada trebalo biti, je li nastupila zastara i vrijedi li ona za njemački uhidbeni nalog, je li se u ustavne promjene išlo da se ukidanjem zastare zaštitio Perković i je li se od njih odustalo kako bi se zastarom sačuvao Perković od izručenja, tako ni sada kad je procedura pokrenuta nije u potpunosti jasno što će se dogoditi.
Josip Perković već je najavio da će se izjasniti protiv izručenja Njemačkoj, a sud bi tada trebao donijeti odluku je li nastupila zastara, vrijedi li ona za europske uhidbene naloge ili će možda Državno odvjetništvo pokrenuti svoj postupak kojim bi se spriječilo Perkovićevo izručenje.
Jer, upravo zbog činjenice da se slučaj Perković pola godine nalazio u raljama politike, a premijer već donio svoj pravorijek da zbog zastare nema izručenja, sada će se svaka odluka suda - a naročito ona koja bude u skladu s političkim porukama - neminovno gledati kroz prizmu politike i uzimati kao rezultat političkih pritisaka.
Vlast je pola godine praktički vršila pritisak na hrvatski sud, kreirajući dojam da je odluka već donesena i stvarajući klimu u kojoj je izručenje praktički nemoguće.
Ali barem je procedura konačno pokrenuta i klupko koje je raznim političkim i drugim igricama namjerno zamršeno, konačno se počelo odmotavati.