Kad vrcaš med, poliži prste. Ali nemoj uništiti cijelu košnicu. Tu devizu je rekao jedan nekad ugledan zagrebački političar. Bio je ljutit na Bandića.Cijeli je komad šume posječen i prenamijenjen u građevinsku zonu. Sumnjao je na korupciju, ali ona nikada nije dokazana. Bilo je to prije 10-ak godina.
Ako je oporbeni političar tad bio spreman zažmiriti gradonačelniku za sitne usluge i provizije jer to je “normalno kad vrcaš med”, onda je jasnije kakav sustav je Bandić stvorio. I održavao desetljeće i pol. Stotine spornih poslova izašle su na vidjelo, ali još njih stotine nikada nisu objavljene.
Bilo je dovoljno otići u lokalni kafić gdje se okupljaju građevinari koji rade s Gradom, pa čuti kako su sve morali podmazati ili kako su dogovorili natječaje. Sve je to postalo normalno do te mjere da ni mediji nisu objavljivali neko nenamjensko trošenje novca od nekoliko stotina tisuća kuna. Pa što je to prema milijunima koji su sporni u zamjenama zemljišta?
Ne može se čuti nitko tko će staviti ruku u vatru da Bandić ne bi ništa sebi uzeo. Štoviše, sada je logika da je uzeo, ali barem i nešto odradio, dok Vlada uzima, a ništa ne rade
Gradonačelnik je paralelno uvećavao svoju imovinu koja se tek sad otkriva, ali i brižno gajio imidž čovjeka koji gradi i dijeli. Lizanje prstiju uz vrcanje meda postalo je poželjan oblik ponašanja. Ne može se čuti nitko tko će staviti ruku u vatru da Bandić ne bi ništa sebi uzeo. Štoviše, sada je logika da je uzeo, ali barem i nešto odradio, dok Vlada uzima, a ništa ne rade.
Oni koji ga sad bezrezervno podržavaju, trebali bi se zapitati kako bi bilo da imaju dobrog radnika u svom poduzeću? Koliko bi mu bilo dopušteno polizati prste svaki mjesec? Bi li mu dopustili da uz plaću ukrade još pet posto? Pa ako je pet posto prihvatljivo, jeste li za to da to uđe u zakon?
Teško da bi itko pristao na takav zakon ili dopustio radniku da ga potkrada. Isto bi trebalo vrijediti i za političare. I ako rade suprotno, moraju znati da će im policija kad-tad pokucati na vrata.