Žestoko se dio kritičara iz SAD-a obrušio na debitantsko redateljsko ostvarenje Michaela Graceya. Filmska priča o političaru, inovatoru, poslovnom čovjeku, ali prije svega showmanu Phineasu Tayloru Barnumu na udaru se našla zbog uljepšavanja lika i djela glavnog protagonista filma.

Teško je razumjeti takav pristup pojedinih kritičara - bez obzira što je temeljen, odnosno inspiriran stvarnom osobom i njegovom ostavštinom, film je ipak fikcija, prikaz kakav su zamislili i realizirali scenaristi i redatelj. Također, "Najveći Showman" nije potpuna i kompletna Barnumuova životna priča - riječ je o najvažnijim detaljima iz njegova života.

"Usrećivanje drugih najveća je umjetnost." - P.T. Barnum

Nakon pogledanog filma spomenute glasne primjedbe izgledaju još neuvjerljivije iz (najmanje) dva razloga - Barnum je prikazan kao simpatični sanjar, no tamna strana showmana nije ignorirana (veliki je propust, vjerojatno namjeran, da nigdje nisu spomenute showmanove prevare koje se tiču cirkusa). Drugi razlog je puno važniji;

"Najveći showman" šarmantno je i emotivno filmsko iskustvo idealno za (pred)blagdansko vrijeme.

Kada u prvim sekundama filma krene pjesma "A Million Dreams", koja nas upoznaje s glavnim protagonistom i njegovom voljenom, kreće stotinjak minuta emotivnog roller coastera koji na prepad osvaja gledatelja i ne pušta do zadnjeg kadra. Raznobojne i lepršave minute filma brzo prolaze. Glazba odnosno pjevačko-plesački nastupi glumaca izgledaju izvrsno. Raskošna kostimografija i maštovita scenografija bitni su detalji priče o čovjeku koji je izmislio show business.

Jedan od zaštitnih znakova mjuzikla "La, La Land" rečenica je otisnuta na omotu soundtracka filma. "Here's to the fools who dream" prigrlio je i "Najveći showman" (autori pjesama za oba filma su Benj Pasek i Justin Paul) - Barnum je doista budala sa snovima koja ne odustaje. Ideje i životni optimizam ne napuštaju glavnog junaka niti u najtežim trenucima. On je uvjeren da vrijedi više - glavna motivacija za ostvarivanje snova krije se u Barnumovoj želji da obitelji osigura život kakav zaslužuje.

Kada se ostvare prvotne ambicije tada na površinu izlaze Batnumove duboke frustracije, želja za dokazivanjem i priznanjem od strane bogatog, utjecajnog društvenog sloja (njemu pripada i gospođa Barnum).

Glavni je junak priče iracionalan i beskompromisan kada je u pitanju realizacija ideja. Da, mnoge se velike ideje ne bi realizirale da se igralo na sigurno i kalkuliralo. 'Najveći showman' najbolje to dokazuje.

Često se događa da ljudi koji postanu bogati slavni i poznati zaboravljaju prijatelje i zanemaruju obitelj. Filmski je Barnum bio blizu, ali je na vrijeme podigao ručnu i vratio se tamo gdje pripada. Dio filma u kojem redatelj šalje svevremensku poruku o važnosti obitelji i vjernosti ljudima koji su uz tebe kada je najteže.

Tko su Barnumovi prijatelji? Većina njih njegovi su zaposlenici, članovi cirkusa - freak showa kako ga nazivaju lokalni "obožavatelji". Nakon početnog neuspjeha showman je okupio ekipu čiji su članovi, između ostalih, žena s bradom, "Div iz Irske", patuljak.... Oni postaju zvijezde (redatelj prodire u dubinu ljudske psihe kojoj normalno nije atraktivno, ali drugačije izaziva nezapamćen interes) i kroz njihovu priču film se bavi tolerancijom odnosno prihvaćanjem različitosti. Gracey ponekad pretjerano inzistira na toleranciji i unutarnjoj ljepoti, no ako uzmemo u obzir probleme i izrugivanje kojim su članovi ekipe izloženi, redateljeva upornost nije neočekivana.

Zanimljivo je kako se film obračunava s kazališnom kritikom.

Kritičar je mrzovoljan, nikada nasmijani čovjek kojeg Barnum naziva varalicom jer ne može pronaći zabavu u kazalištu. On je izaslanik uštogljenih snobova koji zapravo ne uživaju u kazalištu već je kritičar izaslanik zadužen za njihovo mišljenje. Ne treba biti previše pronicljiv kako su scenaristi kroz lik kazališnog kritičara opisali neke od današnjih filmskih kritičara i mora se priznati, bez obzira na kasnije kritičarevo i Barnumovo pomirenje, da su pogodili - u sridu.

Nakon što je sahranio Wolverinea, filmskog junaka koji je godinama bio njegov zaštitni znak, Hugh Jackman je krenuo dalje. Uloga u "Najvećem Showmanu" nije prvi glumčev nastup u mjuziklu, ali je uloga Barnuma odigrana s puno više glumačkog žara i sjaja u očima nego ona Jeana Valjeana u "Jadnicima".

Jackman je raspoložen, razigran (takav je uostalom i čitav film) i vrlo uvjerljiv u glavnoj ulozi. Čini se da je i pjevački moćniji nego u "Jadnicima".

Vrlo dobar je i nastup Rebecce Ferguson u ulozi Jenny Lind. Prvi pjevački nastup Jenny Lind doista je senzacionalan, jedan od najboljih trenutaka filma. Ljubavna priča Anne i Phillipa odnosno Ephrona i dražesne Zendaye pomalo je nategnuta - koristi se za poruke koje je redatelj dovoljno puta ispisao u filmu. No, Ephron i Zendaya su akteri jedne od najboljih glazbenih dionica filma.

"Najveći showman" nudi upravo ono što je Barnum redovito isporučivao svojoj publici i način na koji je promovirao ideje. Poruku da nikada ne odustanemo od snova, emociju, dobre vibracije, važnost prijatelja i obitelji u našim životima i dobru zabavu.

Na gledatelju je da odluči hoće li se pridružiti inspirirajućem glazbeno-filmskom putovanju ili ostati ozbiljnog lica poput kritičara iz filma. Pridružite se i uživajte jer "Najveći Showman" je film poslije kojeg se gledatelj osjeća bolje. Nadahnutije. Veselije.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru:

Moje ime je Tihomir Polančec. Rođen u Zagrebu, radio sve i svašta, ali film je uvijek ostao moja najvažnija sporedna stvar na svijetu. Jednoga dana odlučio sam dugogodišnje filmofilsko i videotekarsko iskustvo prenijeti na blog i tako je nastao Goodtalking. Iz bloga (trenutno se na blogu nalazi više od 500 recenzija i najava) nastale su Facebook stranica i Facebook grupa koje prati tisuće filmofila i serijofila svih generacija.