Kasnije nas uče da se ne suprotstavljamo političkim ili društvenim moćnicima. Kažu da ćemo nadrljati ako im se suprotstavimo. Kažu nam da trebamo gutati njihova govna. A ponekad nam kažu da čak trebamo progutati i njihovu spermu. Brutalna vam je ta slika?

I neka je!

Jer za seksualno nasilje ne smijemo koristiti eufemizme.

Kada neki iskompleksirani bijednik koji je fizički ili društveno moćniji od žene odluči ovladati njome, odluči je poniziti, odluči je tretirati kao bezvrijedni objekt njegove bolesne požude, nikakav vražji eufemizam tu nije primjeren. A još kada se skrivaju iza krunice, to vrijeđa sve autentične vjernike koji zdravo svjedoče vjeru.

A tek nije primjereno ikakvo opravdanje. „Ona se izazovno obukla; Ku..a je to tražila, Ali on je vjernik pa to nije moguće; Zašto ga je provocirala; Zašto nije odmah prijavila...“ Nikakva, baš nikakva relativizacija zločina ne dolazi u obzir.

Nekoliko sam puta razgovarao sa žrtvama seksualnog nasilja i iako je svaka situacija specifična, ima nekih elemenata koji se ponavljaju – sram, osjećaj nemoći, a često i nevrijednosti. Mnoge se žene osjećaju kao da im nije silovano samo tijelo, nego i duša. Nekima je to bilo toliko traumatično iskustvo da su ga potisnule jer se aktivirao obrambeni mehanizam psihe koja nije sigurna da bi mogla izaći na kraj s takvim iskustvom. Često osjećaju i krivnju. Razum im govori da nisu nimalo krive, ali nešto drugo u njima, nešto dijabolično i amorfno im brutalno šapuće da su baš one odgovorne za to što im se dogodilo. Taj dijabolični šapat proizlazi upravo iz osjećaja poniženosti i bezvrijednosti koju osjetiš u tom trenutku. I mnogima od njih ga se teško riješiti krivnje, čak i kad im razum kristalno jasno govori da nisu krive. A naravno da nisu. Žene, naravno da niste! Nimalo.

Uz sve to, mnoge je žene i strah. Kako se radi o moćnijim muškarcima, fizički ili društveno moćnijim, logično da ih je strah za svoju sigurnosti ili za sigurnost djece. Strah ih je i osude okoline jer koliko god to apsurdno zvuči, silovanu osobu osudit će i dio okoline. Neće kristalno jasno osuditi slabića koji svoju moralnu mlohavost manifestira na taj degutantni način, nego nju „provokatoricu“. Čak i da ignorantska okolina ne svali odgovornost na nju, i dalje će je smatrati kvarnom, uništenom, robom s greškom. Spustit će pogled kada prolaze pored nje, učinit će od nje temu na svojim kavama. Jebemu sve, da mu jebem, to će postati temica za kave!? Umjesto da pomogneš kako god možeš, ti ćeš odlučiti tračati o tragediji!? Pa zar doista ne možeš učiniti ništa humanije?

Zato žene rijetko prijavljuju takve napade. Neke je sram zbog onog dijaboličnog šapata ili zbog toga što znaju da će za dio okoline uvijek biti obilježene. Neke je i strah, što je sasvim razumljivo. Da se ne ponovi nešto slično ili da počinitelj ne naudi njihovoj djeci ili okolini. Strah ih je i da počinitelj neće biti adekvatno kažnjen pa će opet na njima iskaliti bijes.

I razumijem. I strah i sram i krivnju i slomljenost i... Razumijem... I držim fige svim ženama koje su se našle u takvoj situaciji da imaju dovoljno snage, strpljenja, ali i pomoći od okoline. Nužno je da žrtve dobiju kvalitetnu stručnu pomoć, ali i od nas trebaju pomoć. Trebaju naše razumijevanje, neosuđivanje, ljudskost. Zapravo se sve svodi na to - trebaju našu ljudskost. Ako ne pomognemo žrtvama, suodgovorni smo za svaku sljedeću tragediju. Suodgovorni smo za kreiranje društvene klime koja ohrabruje takve nasilnike. Naravno da ne možemo iskorijeniti takve zločine, ali možemo ih smanjiti broj sutrašnjih žrtava tako da pomognemo današnjim. Stručnjaci im trebaju pomoći da zacijele rane, koliko god sporo se to događalo. Okolina treba pomoći tako da pruži razumijevanje i podršku. I snažno osude svaki pokušaj prebacivanja odgovornosti na žrtvu.

Pravosuđe treba adekvatno kazniti zločince.

A politika može sve to ubrzati.

Svi imamo posla.

Jer u nekoliko minuta, koliko ste čitali ovaj tekst, nekoliko je žena napadnuto. Možda vaša kći, sestra, majka, nećakinja, susjeda ili jednostavno vama nepoznata žena koja zaslužuje suosjećanje i pomoć. Bacimo se na posao.