Ne mogu ni zamisliti što je sve ta djevojka prošla i što još uvijek prolazi. Iskreno se nadam da ne čita društvene mreže nego da joj samo netko od obitelji prenosi podršku od normalnih ljudi koji nisu stoka.

Jer na društvenim mrežama se uz poruke podrške mogu naći ti komentari od kojih mi se riga. Komentari koji dovode u pitanje odgovornost monstruma koji su joj to radili godinu dana.

Komentari koji kažu da su oni samo djelomično krivi. Onaj ostatak krivnje je na njoj. Jer ne znamo mi sve detalje. Pa ne bi oni nju mučili godinu dana da nije ništa skrivila, ne? Što ako je napravila nešto čime je to zaslužila?

Ne znamo sve detalje. Kakva je bila dotad? Je li dolazila u školu obučena provokativno? Je li uzvraćala dečkima koji su joj dobacivali umjesto da je samo gledala u pod i nervozno se smješkala? Je li bila premalo konzervativna i čedna?

Ne znamo sve detalje. Ajmo pričekati s podrškom prema njoj. Nikad ne znaš, možda se uspije iskopati nešto o njoj čime bi mogli opravdati to što su je ŠESTORICA GODINU DANA SILOVALI I FIZIČKI I EMOCIONALNO.

Koristiti argumente poput “možda ih je provocirala” ili “a što je nosila?” je poremećeno. Da odmah razriješimo, ako čuješ da je neka žena silovana, a tvoje prvo pitanje je “Što je nosila?”, ti si jebeno smeće.

Ne moraš za to pitati ljude oko sebe, otići kod psihologa da ti to kaže ili meditirati kako bi sam došao do te spoznaje. Ne moraš čak riješiti ni neki kviz na Facebooku koji se zove “Jeste li smeće?”

Vjeruj mi, ako ti je njena odjeća prva misao koja ti se pojavi u glavi nakon što si čuo da je silovana, ti si jebeno smeće. Žao mi je ako si mislio/la (jer nažalost, ima i dosta žena koje postave to pitanje) da nisi, ali jesi. Jebiga, svatko ima svoj križ.

Dalje, što to govori o nama muškarcima? Jesmo li svi mi potencijalni silovatelji? Je l’ svakog od nas samo jedna minica i par pivi dijeli od toga da postanemo silovatelji? Nije li to jebeno zastrašujuća pomisao?

Podsjeća me to na jednu situaciju s posla. Radim kao vatrogasac u bolnici i svi kolege su muškarci. Žene u našoj profesiji su prava rijetkost.

Prije 6-7 godina je bio natječaj za 2 vatrogasca, među prijavljenima je bila i jedna žena. Nije dobila posao. Kasnije nam je šef pričao da je bila ok na razgovoru i vjerojatno bi dobro obavljala posao ali nije ju htio uzeti jer se bojao kako bi njoj bilo u noćnim smjenama s nama muškarcima.

Valjda je mislio da ćemo je odmah prvu smjenu zaskočiti ili joj napraviti ne znam što. Kao da smo bezumne zvijeri kojima samo trebaš baciti neku ženu u kavez i mi odmah navalimo. Duboko, duboko zabrinjavajuće razmišljanje. I za mene, prilično uvredljivo.

Može li se dobro odgojeni, pristojni muškarac, koji zna razlikovati dobro od zla, ikada, ali ono, IKADA naći u situaciji u kojoj bi sam sebi mogao opravdati silovanje drugog ljudskog bića?

Uz pojam “muškarac” ne ide samo to da imaš kurac. Za mene, ako si muškarac s veliko M, onda si puno više od toga. Onda si jebena stijena. Ako već ne fizički, jer previše vremena provodiš na kauču s tanjurom hrane na prsima (ili sam to samo ja?), onda barem mentalno.

Znači, nema te “provokacije”, “zavođenja” ili “flertanja” koje će tebe navesti da išta napraviš s djevojkom ako to ona ne želi. Muškarac s veliko M to jednostavno ne radi.

Naravno, za nas oženjene i u ozbiljnim vezama, nećeš napraviti ništa ni ako ona to želi. Jer si jebena stijena.

I ja sam nekad bio tinejdžer i razmišljao o seksu 24 sata dnevno, ali mi nikad nije na kraj pameti bilo da na silu pokušam nešto s nekom djevojkom. Čak ni poljubac na silu mi se nije činio kao nešto što bi trebalo raditi.

A silovanje… Ne mogu se sjetiti s koliko godina sam saznao da postoji nešto tako gnjusno poput silovanja, ali znam da mi se nikada ni u najmračnijem kutku moga uma nije pojavila misao da je to opcija koju bi trebao razmotriti.

Najmračniji kut moga uma ovih je dana ispunjen sa stvarima koje uključuju ovu šestoricu.

Zato mi na kurac idu fore “Znate kakvi su dečki. Hormoni rade sto na sat. Samo su se malo zabavljali. Davali su oduška svojim frustracijama.”

Da, jer danas je frustrirajuće biti muškarac. Do prije 50 godina si sa ženom mogao raditi što god ti padne na pamet. Gdje su ta dobra vremena kad si mogao žensku pljesnuti po dupetu i komentirati joj sise bez da te sredina osuđuje?

Kako da se današnji muškarci nose s činjenicom da im se dominacija nad ženama rapidno smanjuje? Ovo je strahovito teško vrijeme za biti muškarac.

U jebote, sad mi je palo na pamet nešto. A što ako ih je ona podjebavala u vezi toga? Što ako im je stalno nabijala na nos da više nije 1952. i da njihova dominantna pozicija slabi iz dana u dan? Možda bi im to mogla biti olakotna okolnost? JEBEM VAS BOLESNE U GLAVU.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

Zbog zaštite identiteta žrtve nismo omogućili komentare pod tekstovima o ovom slučaju. Hvala vam na razumijevanju.